STAV

#Me too

Časopis "Time" je u izboru ličnosti godine prevazišao sebe i svoje uske dodvoravajuće ciljeve prema političarima. Iako ih uskoro kupuju najmračniji nosioci zakulisnih radnji političkog donatorstva u ime neodgovornog krupnog biznisa u SAD, izborom ličnosti godine 2017. udarili su javni šamar svim ljudima od moći
62 pregleda 4 komentar(a)
Time (novine)
Time (novine)
Ažurirano: 02.02.2019. 01:19h

Konačno su osiono bahaćenje i medijsko prljanje, ključni segmenti globalnog trumpovanja, dali dobar rezultat. Suprotstavljene su im neoborive činjenice i izgubili su. Konačno je Twitter dokazao da ima upotrebljivu vrijednost, koja je daleka od dobrovoljnosti u pljuvanju i jačanju oruđa internetske kanalizacije.

Časopis “Time“ je u izboru ličnosti godine prevazišao sebe i svoje uske dodvoravajuće ciljeve prema političarima. Iako ih uskoro kupuju najmračniji nosioci zakulisnih radnji političkog donatorstva u ime neodgovornog krupnog biznisa u SAD, izborom ličnosti godine 2017. udarili su javni šamar svim ljudima od moći. Opravdan izbor? Svakako, bilo je više vrijeme. Očekivan izbor? Pa ne baš.  Uredničke strukture main stream medija svijeta, posebno u festivalskim akcijama dodjeljivanja titula, uvijek su bile pažljivo vezane za moć/politiku. 

“Silence Breakers“ (ili kolokvijalno, a grubo prevedeno, oburdavači-čice zida tišine) su ličnost godine 2017. Naslovna strana okuplja portrete žena, glumica, javnih ličnosti, običnih radnih biografija. U donjem desnom uglu je i jedan lakat. Može biti ženski, ali i muški. Lakat je simbol “zviždača“, onih koji nisu progovorili javno, jer moraju da čuvaju posao i porodicu. Ipak, anonimno su podijelili mnoge odvratne priče sa novinarima u vezi seksualnog zlostavljanja na radnom mjestu, koje je prije svega generisano nepripadanjem odgovarajućem polu, odnosno koje odražava jasnu distinkciju šta je zloupotreba moći u prostoru radnog angažmana.  

“Silence Breakers“  je pokret neoficijalno masovno osnažen za vikend nakon inauguracije aktuelnog predsjednika SAD, onog političara koji, mada ne dozvoljava da se imenuje političarem, voli da sa pozicije bespriznornosti i statusa selebtirija  hvata žene za polne organe, javno i bez zazora. Ta subota poslije, izvela je na ulice američkih i svjetskih gradova i metropola okeane žena u ružičastim kapicama, onim odjevnim predmetima koji su simbolisali žensku životnu unutrašnjost. To je globalno bio signal da više nije važno ko  sjedi u Bijeloj kući. 

Prije par mjeseci ta subota je dala svoj inicijalni, dovoljno rječit i izmjerljiv rezultat. Holivud, sjedište svega od kiča do umjetnosti, napravio je najvažniji sistemski iskorak. Rijeke glumica su nakon ko zna koliko godina, iskoristile svoju popularnost da okončaju ćutanje. Razbile su plafon o tome šta su sve preživljavale kako bi radile i kako bi dobile uloge u udarnim filmovima. Vještačko socijalno zvono tišine završilo je u dubokom otklonu razborite muške moći na javnoj sceni. 

Istraživačka (New York Times i New Yorker) pera novinarki i novinara nezaustavljivo su razmontirali iza-vrata-moći (ili ispod-šlafroka) nasilje prema ženama, kao i prema mladim muškarcima, koje se događalo a kako bi se odredile glavne uloge mnogih važnih filmova posljednjih par decenija. Producent i izvršni direktor kompanije koja je palila i žarila filmskom industrijom, otišao je da “traži dušu“ po spa-ovima kojekakvog bogatunskog pribježišta, mjesta gdje idu moćni a kada hoće da se povuku od javnosti kako bi im se eventualno zaboravilo da su u stvari, hulje i nikogovići.

Prve naznake ovog inicijalnog iskoraka su učinile novinarke i sagovornice televizijske mreže Fox News, razotkrivajući nepočinstva pokojnog glavnog direktora i otpuštenog glavnog novinara te mreže. Obojica su ispred kamera neprincipijelno vikali o poštenju i časti. Ta fatamorgana đubretarstva prsla je kao lubenica, vonjajući trulošću moćnih. Pokazalo se da moć ne znači odgovornost već da uobličava namjernu zloupotrebu, a kako bi se nezasiti paćenici zavukli pod suknje ženama, i potom se hvalili da “...im se može jer su moćni i poznati…” (dok su, u takvom režimu hulja, sve žene kurve). Međutim, kako su novinarke-žrtve ove TV mreže postigle novčano poravnanje sa TV kućom, kao i potpisale sporazum o neiznošenju detalja u javnost, nisu mogle biti oburdavačice zida tišine, mada se njihova hrabrost da bar izvuku novčanu korist, nakon traumatičnog iskustva, treba zauvijek razumjeti i saslušati. 

Zašto je važno što se Ameri ovako kasno pridružuju institucionalnoj savremenosti, o kojoj kada dođu u zemlje u razvoju vole da zatajno nameću obaveze, trošeći riječi o korektnosti i pravičnosti, tj. ljudskim i radnim pravima?

Prvo, Fox News je nosilac svega ružnog na javnoj sceni SAD, a što je u lokalnim uzansama uporedivo sa prije-neku-godinu štipaljkama na trafikama i ponašanjem onog smeća od novine, koje je uništilo javnu scenu Crne Gore, a čemu su se onomad zdušno pridružili mediji koji stalno drobe o sojskoj i čojskoj Crnoj Gori. Sa njima su bile i dvije novinarke, čije ondašnje otužno pisanije o “...pravu javnosti da zna...“ ih je samoskockalo u “ikone“ ženskog mačizma Crne Gore, onog dominatnog indikatora rodne nesolidarnosti i sluganjske lojalnosti muškadinskoj intenciji da se žena razvrne na javnoj sceni, a kako bi se ukinula politička i strukovna konkurencija. 

Drugo, tekuće, najjača javna ozbiljna kampanja regiona je Majina i McCan-ova “Neželjena“. Direktorica NVO-a i marketinška kuća, koja je besplatno uradila idejno i infrastrukturno rješenje kampanje, pravim rezultatima, hukom činjeničnosti koja boli do srži, porazile su kampanju nekakvih 16 dana nečega zbog nekoga, a trebalo bi da se zove jačanje žena na javnoj sceni Crne Gore koje tokom novembra/decembra redovno radi UNDP, a kako bi pripremio izvještaj za godišnje bonuse. 

Morali su da prihvate da su podučeni o tome šta je žena, šta je kćerka, šta je nerođena pilica oko čijeg rođenja se roditelji odlučuju da primijene neljudsku genetiku ciljanog abortusa. Ne treba trošiti riječi na UNDP. Niti na EK. Sve njihove agende oko jačanja žena na javnoj sceni Crne Gore su dovoljno elokvente o odsustvu konkretnog doprinosa. Iako je politika maska, premnogo je razloga da im se opravdano ne vjeruje, čak i kada urade metodološki osjetljive izvještaje, koji upućuju na zaključak da je polovina žena u Crnoj Gori - žrtva nasilja u kući. 

Mala, diskretna, zdravorazumska kampanja “Neželjene“ odjeknula je kao kad vičete tokom splavarenja kanjonom Tare. Sve u onim rozim obodima huči o potunjenoj sleđenosti životnog kukavičluka mladih roditelja današnjice. Da, ženino tijelo i šta se događa u tom tijelu je ženin samostalni izbor i ona ima pravo da odluči kako da postupi. Međutim, mladi roditelji su pod žvakom retradicionalizacije i repatrijarhalizacije crnogorskog društva ostali strunjeni, opredjeljujući se za neodgovornost žene prema svojem tijelu, posebno ako nosi ženski fetus. 

Retradicionalno i repatrijarhalno, okončalo je u vlasništvu “običajnog prava“ i ostalih socijalnih gadluka, kojima se dodjeljuje status tradicionalnih vrijednosti, a u stvari su monete za nesavremenost u đubretarstvu neljudskim. Majke/ roditelji “neželjenih“ nemaju pravo na solidarnost, žensku/ mušku i socijalnu, podjednako. Taj čin je istovjetan bolnoj i nezalječivoj mutilaciji egipatskih djevojčica, onom krvničkom protokolu kojem se, gle čuda, takođe dodjeljuje status vjekova/ vjere, a kako bi im se spriječilo seksualno uživanje, i kako bi se svele na mehaniku egzistencije u sjenci muškarca. 

S jedne strane, “silence breakers“ pokret je argumentovano pokazao koliko su HR službe/ sektori u poslovnoj stvarnosti jedna beskorisna segmentacija unutar kompanija globalnog imena i reputacije. Mnoge žene su im dolazile sa pritužbama o seksualnom uznemiravanju na radnom mjestu. HR armije dokonih neradnika takve prijave su, po automatici nedostatnih i ograničenih procedura, prosljeđivale izvršnom menadžmentu, koji je potom nalazio prijeteće modele da žene udalji sa radnog mjesta, kao i da im spriječi pravo da obezbijede životne egzistencije bilo gdje drugo na tržištu. “Ili ćeš slušati ili te neće biti“, bili su i dalje su nezvanični savjeti HR poslovnih ništavila, “bakljonoša” sistemskog i globalnog ponižavanja profesionalnosti i strukovnosti. Zato još uvijek ostaje otvoreno javno i sistemsko pitanje da li će ovaj pokret, koji je razbio krčag javnog stida oko moćno-muške i HR sramote, postati pravilo dugoročne poslovnosti/ institucionalnosti, ili će se moćnici udružiti da u ciničnoj osionosti ostave povijesnu priču nedotaknute emancipacije.  

S druge strane, “Neželjena“ je lična priča malene zajednice sa Balkana, koja odražava taj ukupni Balkan, uništen u pristupu svojoj djeci. Nije to samo pitanje primitivnih sredina, neobrazovanih žena. Crnogorski trend nije mogao niti uspio da prenebregne socijalno-ubitačni fakticitet: mlade, obrazovane, situirane urbane majke su prihvatile okove izvikane “tradicije“. 

To je razlog zašto je “neželjena“ napravila neočekivani vrhunski uspjeh. Nije bilo tapšanja po ramenu. Nije bilo kakve bijesne žurke u pozadini a kako bi se političari-rke ubijedili da se pokažu pred kamerama kao podržavaoci diplomata jalovosti iz UNDP-a i EK-a. Nije bilo nikakvih seminara, tih pasjih svadbi zgubidanjenja u javnom partecipiranju. 

Na poljani, pred Univerzitetom, hrabra mlada žena je akcijom vidljivosti bravurozno oplakala djevojčicu kojoj roditelji nisu dozvolili da se rodi - jer je djevojčica. Lik sa kikicama, bez očiju, osmijeha, vizura stvarnog života, postao je naša stvarnost na ulazu u drugo desetljeće nezavisnosti. 

Da li će doći vrijeme da vjerujemo da se ovjeravanje domaćinstva ne dokazuje retradicionalizacijom, pošto je tamo pakao neroditeljstva i neporodičnosti. Ako je tako, da li su mlade generacije roditelja dovoljno emotivno i psihološki kičmene da okrenu leđa kukavičluku i preziru prema “tuđim kućama“, bezbratništvu i sličnim nemoralnim izletima jezika, države, muškosti i “materinstva“ u ženskom mačizmu?   

Ili, malo drugačije, distopijska pripovjetka/savremeni TV serijal “The Handmaid’s Tale“, svojom porukom, ne dotiče stvarnost i budućnost ukupnog ženskog osnaživanja na javnoj sceni Crne Gore. Tako bi trebalo da bude? 

Autorka je ekonomska i finansijska analitičarka