Petak, 19. februar - Đorđe Balašević je, sad stvarno vidim, bio zadnja i jedina poveznica i nastavak nečega što je nekad bilo jedno. I jedino, da ti kažem, dokazivo, i drugačije, različito od svih drugih. I kao što nije ličilo ni na što drugo, tako ni on nije ličio ni na koga drugog. Sad tek vidim. I otud, on je bio ta zemlja - i onda kad je nestala. Ne pretjerujem, stvarno. Ajd’ razmisli malo. Eto… je l' vidiš da je tako?
- Vidim, htjela sam da odgovorim Đorđu Matiću, ali nijesam znala kako. I meni je On bio Jugoslavija. I tek sad mogu da je pustim da ode s Njim... U stvari, ne radi se o tome da mogu, nego - moram. On me je natjerao da je pustim zato što su njih dvoje - jedno...
Ne znam ništa o novinaru Đorđu Matiću, ali da sam mogla pustila bih taj oproštajni esej u sve medije i sve mreže kroz sve bivše jugoslovenske zemlje.
Čitam ko zna koji put, sve do ponoći, i čini mi se kako bi bilo dobro da ostali kolumnisti zaćute...
Ali, dobro je što nijesu, ne bih imala priliku da pročitam kako je sveštenik Gojko Perović razumio život i djelo Đorđa Balaševića. I vratio nadu da se i mi ovdje možemo razumjeti za života, iako uporno djelamo da do toga ne dođe.
A mogli bismo, ali samo ako se potrudimo da razumijemo one koji su drugačiji od nas. I ako to razumijevanje postane glasnije od naših međusobnih strahova. I potpuno sam saglasna da smo "dužni ovoj zemlji, ovim ulicama ostaviti prostor za neke nove klince koji se neće gledati kroz onaj nišan”što pita - da l' sam od njinih, il' baš i nisam”...
Nije sad pitanje možemo li, nego hoćemo li da živimo samo jedni pored drugih ili jedni sa drugima. Što ne bismo mogli, kad Panonski mornar i Patrijarh mogu barabar - namjerno ubacih i ovaj turcizam - u kolumnu cetinjskog paroha. Koji samog sebe na oproštaju u Novom Sadu pita je li primjereno da među drugim svijećama zapali "svečane jerusalimske" i odmah samom sebi odgovara:
- E nećeš pope noćas ispovjedati Balaševića koliki je vjernik, nego upali te svijeće Božijem čovjeku...
Subota, 20. februar - E, kad može on "na svoju dušu da primi rimovanje popova i topova", imam i ja pravo da se nadam boljem razumijevanju dvije Crne Gore. I tek što malo osokolih samu sebe kad - puče zvek u Nikšiću...
Da to s razumijevanjem teško ide, iskusili smo proteklih decenija. Ali da kreč kojim se farba prošlost do te mjere razjeda mozak, e tome se nijesam nadala sve do militantnog uvoda patriotskih komita u martovske ide.
Ne bih da mračim, nemaju one osim imena nikakve veze sa onim rimskim... Ali 'oće neko čudo, kad je borbena gotovost cijele Crne Gore podignuta na najviši nivo samo zbog toga što našem Cezaru sljeduje - još jedan politički poraz...
- Okanite se svojih zabluda i velikosrpskih ideja, jer ni jedan metar crnogorske zemlje, crnogorskih spomenika kulture i crnogorskih svetinja, za koji nemate valjani pravni dokaz, nećete prepisati u vlasništvo Srbije - podvikivali su govornici jedan za drugim.
Razgoneći strah vikom, poput djece u mraku, jer sad već i sami vide ono što vrhovna komanda nije htjela da im kaže na početku ofanzive. Da od pobjede u Nikšiću - nema ništa.
Zaludu i paljba po Crnogorcima iz Ure što su digli "izdajničku ruku za Zakon o slobodi vjeroispovjesti"... Nijesu "crnogorski manastiri i crkve koje su gradili crnogorski vladari i crnogorski narod" đuture upisani na SPC ovog januara, nego jedan po jedan još od januara 1989.
Potonji je, čini mi se, bio Ostrog. Junački se branio sve do 2012. godine, a onda je depees preknjižio i njega.
Bilo bi i meni baš po meraku da svi hramovi koje su Crnogorci gradili pripadnu CPC, ali nje nažalost odavno nema.
Posljednji pokušaj njene obnove propao je još devedesetih. Kad je depees tvrdio da se povampirilo ustaštvo, a glogov kolac u srce CPC zabo upravo onaj s kojim su patriotske komite sad u - koaliciji.
Nedjelja, 21. februar - Stvarno je strašan ovaj kućni pritvor. Cijeli dan pred ekranom, a na svim kanalima udarna vijest da je Raško Konjević uputio otvoreno pismo Aleksi Bečiću. O nekim netransparentnim, antidemokratskim i antievropskim problemima, o sveobuhvatnim i konstruktivnim rješenjima...
Pomenuo je i neke ključne prioritete u fokusu, ali ne umijem da vam prepričam jer sam se pogubila već u prvoj četvrtini...
Ponedjeljak, 22. februar - Konačno jedna zdrava vijest - sjutra počinje vakcinacija. Prvu vakcinu primiće ministarka zdravlja.
Dobro je, pomislih, što je prima baš dr Jelena Borovinić-Bojović. Vjeruju joj kao pulmologu i oni koji je kritikuju kao ministarku, odagnaće bar dio sumnji koje širi antivakcioni lobi.
Čekam da depees nastavi patriotsku dreku o izdajničkim vakcinama, ali ništa. Tek sjutradan oglasila se Sanja Damjanović.
- Njena vakcina mogla je da spasi nečiji život. Dragi građani, da sam na njenom mjestu ne bih mogla da vas pogledam u oči - pečatna je bila bivša ministarka, iako zna da u svim zemljama tu prvu vakcinu primaju ministri zdravlja, premijeri ili predsjednici.
Nije objasnila u šta je ona gledala kad je, tek po isteku mandata tokom kojeg je slavljena kao nestranačka ličnost, priznala da je još od devedesetih član DPS-a.
- Maligni uticaji sa strane, kreiranje atmosfere straha i beznađa, situacija je kakvu Nikšić i Nikšićani ne pamte - tako je vidjela svoj grad prije nekoliko dana.
Kad se učlanila u partiju, ništa neobično nije primijetila, ni u Nikšiću, ni u Crnoj Gori. Pamti samo da su "politička dešavanja na Balkanu bila izuzetno složena i teška".
- Željela sam da budem dio političkog pokreta koji je imao za cilj da Crnu Goru vrati sebi i svojim građanima, a nakon toga da trasira put evropskih i evroatlantskih integracija - kao da je nacrtala DPS iz tih devedesetih.
Ostavljajući dragu građanku, to jest mene, da se pita ima li dragog građanina kojem Sanja Damjanović može, poslije ovoga, pogledati u oči...
Utorak, 23. februar - Zaludu je krečila nositeljka liste, njena partija ne da nije odmakla od devedesetih, nego to i ne krije.
- Ne laje bizin sela radi, nego sebe radi - prokuljao je primitivizam dostojan onog ratnog doba u odgovoru DPS-a na analizu glavnog urednika Vijesti.
Je li ovo moguće? Jeste, i to je ništa pri onome što je uslijedilo.
Moguće je i da vlast koja je forsirala najveći pokolj u Evropi poslije Drugog svjetskog rata, spalila desetine hiljada domova u susjedstvu i ubila ko zna koliko civila... prigovara Vijestima zbog onoga što je sama radila u ratu za mir.
- Ni pomena o besomučnoj ratnoj propagandi velikosrpstva koja je, pored procenata na popisu, na ratištima odnijela hiljade života - gunđa partija koja je za gram vlasti poslala u smrt najmanje 250 crnogorskih mladića...
- U politici, kao i u psihologiji, dualni identitet tj. podijeljena ličnost, posljedica je, najčešće, potiskivane traume - udarila je o šizofreniji partija koja je došla na vlast sa crnogorskim imenom i srpskim prezimenom.
- Priče o lažnoj ugroženosti srpstva uvijek su do sada bile uvodi u krvave oružane obračune - opisuje samu sebe partija koja je, šireći laži o ugroženom srpstvu, uspjela da, prvi put u dugoj ratnoj istoriji, uvede Crnu Goru - okupatorski rat...
Srijeda, 24. februar - Predsjednik Milo Đukanović, nakon višemjesečnog mrcvarenja javnosti, ipak je potpisao ukaze o opozivu ambasadora. I sahranio zaludnje nade svih koji se u njega uzdali.
A onda je, poput kockara koji se ubija vađenjem, obrazloženjem sahranio i samog sebe.
- U pitanju je revanšizam kojim nova Vlada pokazuje svoje pravo političko lice i u krajnjem odgovornost prema državi - pokušao je da objasni javnosti ono što ni sebi ne može: zašto se pridružio novoj vlasti u tom "revašizmu i neodgovornosti".
- Ambasadori čiji je opoziv predložen ne smiju biti kvalifikovani kao osobe koje rade na štetu i protiv interesa države. Zato nijesam do sada donio ukaze. I zato sam tražio korekciju obrazloženja javno saopštenog od Vladinih zvaničnika - tješio se Đukanović javno.
Zna on odlično zbog čega je donio ukaze, iz istog razloga koji ga je natjerao da potpiše Zakon o vjerskim zajednicama. Bio bi smijenjen, jer u Ustavni sud, otkako je onako žestoko odbranio prava Milana Kneževića, više nema uzdanja.
Četvrtak, 25. februar - Nemam ni ja više vremena da čekam kraj ovog sukoba države i Tuzi, ali imam dovoljno iskustva sa odnosom svake crnogorske vlasti prema ovoj opštini.
Nijesam sigurna da je ovo ponižavanje Albanaca bilo namjerno, ali jesam saglasna sa Nikom Đeljošajem da - jesu poniženi.
Ne toliko zdravstvenim mjerama koliko njihovim obrazloženjem.
Ako su donešene zato što će "građani Podgorice posjećivati Tuzi", onda je trebalo te građane spriječiti da izlaze iz Podgorice, a ne građane Tuzi da normalno žive i rade...
Uh, počeh li ja ono dnevnik pričom o razumijevanju...
Bonus video:
