BALKAN

Koronom amnestirana poskupljenja

ILI: Da li je “diskretno” poskupljenje osnovnih životnih namirnica i usluga moguće opravdati posljedicama pandemije?

2641 pregleda 0 komentar(a)
Ilustracija, Foto: Shutterstock
Ilustracija, Foto: Shutterstock

Kad god bih se, u posljednja dva-tri mjeseca, našao u ulozi potrošača i obreo u samoposluzi, prinuđen sam da - htio-ne htio - očima pročešljam cijene osnovnih životnih namirnica i, s rijetkim izuzecima, zaključim da nikad nisu iste. Tačnije: svaki novi dolazak u prodavnicu je i susret s višim cijenama. Doduše, to se pokušava izvesti “diskretno”, naoko sitno, ali i 5 ili 10 feninga poskupljenja, kad se sve sabere, zove se - poskupljenjem. Pri čemu nismo, valjda, naivni da ne znamo da kreatori cijena savršeno dobro vladaju tzv. zakonom velikih brojki, po kojem im i najmanja poskupljenja na velike količine jedinica robe ili usluge - u konačnici donose profit, a kupcima udar na džep. Direktan povod za to da se uhvatim u razmišljanju o ovoj temi, odigrao se onomad, kada je - drugi put za nepune dvije sedmice - poskupjelo gorivo u Federaciji BiH. Opet za novih 5 feninga i opet, po pravilu, “diskretno”, po onoj “da se vlasi ne dosjete”. Mimo očekivanja naftaša, međutim, dan poslije toga je na svjetskom tržištu došlo do pada cijene barela nafte. Ta vijest do njih, izgleda, nije doprla, jer nove cijene žilavo ostaju. Ovoj branši, koju nemaštovito, ali ne i netačno neki zovu naftnom mafijom, to je normalna pojava. Kad god u svijetu poskupi nafta, kod nas osvanu nove cijene derivata. Kao da je tokom prethodne noći nabavljena baš ta, skuplja nafta, pa s novim danom dođu nove cijene. Ali zato kad nafta u svijetu pojeftini, naši distributeri se danima nakanjuju da smanje cijene, navodno čekajući saglasnost, a zapravo - obilno i nesmetano loveći u mutnom.

Nisu naftaši, nažalost, jedini koji su savladali ovu vještinu. No, njima je to najlakše i oni su tome najskloniji, zato što za jataka - snažnog, pouzdanog i vrlo odanog - u tom poslu imaju državu, kojoj dažbine od derivata služe kao najbolji, najsigurniji i najredovniji izvor budžetskih prihoda. (Iako kažu da akcize služe za izgradnju autoputa, što je već postalo karikatura, kojoj ne vjeruju ni njeni autori, a što smo onomad vidjeli kod zeničke zaobilaznice, svečano otvorene, pa koji dan kasnije nesvečano zatvorene).

Želeći kopirati naftaše, trgovci su se malo snebivali u primjeni iste mustre. Ali, kad su vidjeli da to distributerima nafte odavno ide od ruke, da ih niko ne kontroliše i da - u okviru famoznog slobodnog formiranja cijena, što je besmisleno u ovako neuređenoj državi - inspekcije baš ne lome noge od posla, i oni su krenuli istim putem. Pa nam ulje za jelo očas poskupi za 20 do 40 feninga, a slično je i sa brašnom, mesnim prerađevinama, šećerom, mliječnim proizvodima, voćem i povrćem.

Kada se neko naglas upita - i zagolica pažnju javnosti tom temom - čime se to pravda, šta je razlog za to, u posljednje vrijeme je omiljeno opravdanje (a šta bi drugo bilo?) pandemija korone. Pri tome se, na način posvađan s logikom, miješa stvarni uticaj pandemije na dio realnog sektora kome su vezane ruke u zapošljavanju, proizvodnji, plasmanu i izvozu sa onim što je “amnestiranje” tog ponašanja “od čibuka”. Pa se izazove jed javnosti zato što na istu deredžu dođu i oni koji stvarno imaju probleme i skupe posljedice zbog korone, ali i oni koji su se usavršili u lovu u mutnom, a znaju da za to neće imati posljedica. Uzalud je bilo javnog reagovanja potrošačkih udruženja i, uopšte, onih kojima je posao da prate cijene, naročito osnovnih životnih namirnica i usluga. Ne samo da niko od odgovornih na to ne reaguje već nam se, kao dolijevanjem ulja na vatru prijeti novim poskupljenjima, naravno, sve to zbog pandemije. Ne bendajući to što nam se ovako vrijeđa inteligencija, jer se, očito, misli da ćemo smjerno i pokorno popiti i najstupidnije zvanično objašnjenje, oficijelni tumači poskupljenja i nereda na tržištu zaboravljaju na neke važne detalje. Prije svega na to da se lako dolazi do podatka o tome da, recimo, litra ulja za jelo u Austriji i Njemačkoj košta 40 feninga manje nego kod nas, da je slično i sa šećerom, brašnom, čak i naftnim derivatima - ako se uporede tamošnje plate i penzije sa našim.

Sve je to drugorazredno, u odnosu na jatački odnos nadležnih iz vlasti i politike i onih koji na tržištu vedre i oblače. Tradicija se nastavlja: mnogo važnije je da se višim cijenama - i time izazvanim puzajućim poskupljenjem života - osigura stabilnost budžetskih jasli, nego to šta će mnogi penzioner, nezaposleni radnik ili onaj ko živi od minimalca, misliti o svojoj državi i izražavati joj odgovarajuće želje. Vraćajući joj ono što država takvima odavno izražava.

(oslobodjenje.ba)

Preporučujemo za Vas