BALKAN

U dobru i zlu, u životu i smrti

Ukoliko se i dalje „provalija“ između sudskih presuda na jednoj, i očekivanja žrtava na drugoj strani, bude širila, nikada nećemo imati katarzične godine kada pravda i satisfakcija može da otvori put ka pomirenju

3077 pregleda 0 komentar(a)
Ilustracija, Foto: Printscreen
Ilustracija, Foto: Printscreen

Upravo sam završio predstavu po romanu Tvrtka Kulenovića „Istorija bolesti“ koju počinjemo lijepom i tužnom rečenicom : “Kad zaspimo, ulazimo u san iz kojeg se budimo. Kad umremo, ući ćemo u san iz kojeg se nećemo probuditi. Ali i kad smo se rodili, ušli smo u san iz kojeg se nismo probudili.”

Nedavno smo ispratili možda i posljednjeg koji je bio naš u Beogradu kao i Zagrebu, Sarajevu ili Splitu, Mostaru kao i Rijeci, svugdje je bio naš zato što je bio svoj i na svome, na terenu muzike i umjetnosti. Odlazak jednog od najvećih i najboljih kakav je bio Đorđe Balašević ujedinio je sve veće gradove nekadašnje zemlje koja je pjevala njegove stihove kao zakletvu i identitarnu generacijsku činjenicu. Tako je bilo i sa odlaskom Mire Furlan koja je bila ex jugoslovenska diva filma i teatra, kada smo se prisjetili njenih uloga i uzvišene građanske geste protivljenja nacionalizmu koji je razorio sve društvene vrijednosti.

Tako to obično bude kada odu oni veliki i najbolji za koje se vežu kolektivne emocije sjete prema iščezlim vrijednostima jedinstva i vjere da smo mogli više zajedno i u dobru i zlu, u životu i smrti. Od tada je prošlo 30 godina i ostala je samo činjenica smrti kao prostor sjećanja na nekadašnju zajedničku domovinu. Ključnu ulogu nakon ratova u procesu pomirenja mogu da daju umjetnici, pisci i članovi različitih akademskih zajednica. Jasno je kako umjetnički jezik emocija vodi približavanju naših viđenja o tome šta se dogodilo u prošlosti. Nažalost, historija se kao nauka na prostorima bivše Jugoslavije i dalje koristi u jačanju nacionalnog. Pisanje historije na ovim postorima karakterizira organizirana nevinost „svojih“ i orkestrirana krivnja „njihovih“. Niko nije bio počinitelj i svi su žrtve onih drugih.

Historija se i dalje koristi u propagiranju i jačanju nacionalnog identiteta. Kultura sjećanja je izuzetno važna za dimenziju budućnosti na ovom prostoru jer otvara mogućnost da se suočimo s prošlošću kroz način da moralno preispitamo ulogu institucija i pojedinca u nasilju i teroru devedesetih. Institucionalizovano poricanje i laži kao politička agenda jačaju moć i ulogu onih pojedinaca i grupa koji ne žele proces pomirenja i povjerenja. Zato čekamo i imamo „neke nove klince“ koji godinama vode ideju borbe protiv ravnodušnosti. Među njima je veliki broj umjetnika/ica koji imaju vodeću, protagonističku ulogu povratka povjerenja, a samim tim i pomirenja. Jasno je da ne možemo zaboraviti šta se dogodilo, ali je takođe jasno da moramo i oprostiti. Da bi se to dogodilo, svaka riječ mora biti ispisana, svaka suza izvagana i svaka žrtva upisana. Jedini način da to učinimo je da njegujemo kulturu saosjećanja i empatije kako buduće generacije nikada ne bi ponovile okrutnosti prema onima koji su drugačije nacionalnosti ili vjerske pripadnosti.

Ukoliko se i dalje „provalija“ između sudskih presuda na jednoj, i očekivanja žrtava na drugoj strani, bude širila, nikada nećemo imati katarzične godine kada pravda i satisfakcija može da otvori put ka pomirenju.

Veliki za života i u smrti nas zadužuju svojim duhovnim zadužbinama, djelom i ljepotom koja prekida lanac interegeneracijske transmisije nasilja i mržnje.

(okruzenje.net)

Preporučujemo za Vas