TELEVIZIJSKE I DRUGE IGRE

Dosta je bilo!

Razbijali su mu auto, dolazili familiji na vrata, podmetali bombu... Na sve to, Sead Sadiković uzvraćao je riječima. I obraćao se institucijama sistema. Inspirator je pronađen i osuđen samo jednom. A i to jednom mora da im se omaklo jer je on, isto kao i sve institucije, bio učlanjen u depees

42565 pregleda 156 reakcija 0 komentar(a)
Sead Sadiković, Foto: TV Vijesti
Sead Sadiković, Foto: TV Vijesti

Kad mi je, negdje sredinom devedesetih, Momir M. Marković donio na čitanje posljednju verziju drame “Pogibija” i najavio da će konačno biti odigrana u pozorištu - nije me bilo srećnije. Krsto Zrnov bio je moj uzor od ranih pobunjeničkih dana.

Lijepe riječi imao je za njega i moj đed, zelenaš Andrija Bojičin.

Rijetko, baš rijetko je pred unučadima pominjao rat, a ukoliko mu se i omakne činio je to na duhovit način.

Pitala sam ga jednom, neđe u odraslom dobu, zašto je rano napuštio rat. Zbog familije, da se što ne desi, na planinu su izbjegle samo žene s đecom - tako je nekako objasnio.

A nije bilo tako, učinio je to iz istih razloga koji mene tjeraju da i dalje pišem, iako sa svakom kolumnom postajem sve veći izdajnik u očima obje zaraćene strane.

To sam saznala tek poslije njegove smrti, od rođaka iz našeg sela. Kad je među ustanicima došlo do rascjepa, neki od njih pošli su u četnike, neki u partizane. Đed se povukao na planinu, nakon što je u nekoliko bliskih susreta, rizikujući život, pokušavao da spriječi da zapuca brat na brata i kum na kuma, objasnili su mi najstariji rođaci motive đedovog - uslovno rečeno - dezerterstva...

Kažem uslovno ne zbog đeda, odbranio se on djelima i prije i poslije rata. Nego zbog svih onih koji su i '91. odbili da uđu u jedan drugačiji rat.

Vlast, koja je i tada i sada bila ista, decenijama ih je progonila kao izdajnike. Bez obzira na pojedinačne motive koji su ih naveli da odbiju oružje, svi oni su i tada i sada - moji heroji.

* * *

Motive Krsta Zrnova da, istina nakratko, sarađuje sa italijanskim okupatorima objašnjavao mi je Momir dok je pisao dramu. Znao je sve, ali baš sve o njemu, od priprema za Božićni ustanak do pogibije nakon Drugog svjetskog rata.

Brigadira i njegove bitke, političke i oružane, opisivao je temeljno do najsitnijih detalja. Da im krštenice ne razdvaja više pola vijeka, komotno sam mogla pomislit' da su ih zajedno vodili...

“Pogibija” je odigrana uprkos nadljudskim naporima današnjih komitskih brigadira iz depeesa da to spriječe. Širene su laži i o njenom junaku i o autoru.

Beogradska ispostava Službe učinila je sve što je mogla da odvrati glumačku legendu Petra Banićevića od preuzimanja Krstove uloge na sceni. Na domaćem terenu, Službenici su pokušavali da uđu u trag donatorima i ono malo prikupljenog novca, kostima...

Uprkos svemu tome, drama je odigrana. Istina, samo dva puta, nije se moglo više bez podrške. A Crnogorcima je - čast izuzecima - do Krsta Zrnova tada bilo stalo taman koliko i danas.

Iskoriste ga kad im zatreba, a onda ga odbace i zaborave, praveći od njegovih velikih zasluga veliku sprdnju. Ukoliko ne izazovu kakvu tragediju, tako će obršiti i recentne komične parade komitskih pokreta...

* * *

Od gledanja “Pogibije” jedva sam se oporavila, tragičnost crnogorske prošlosti lakše je podnijeti čitajući. Tek kad se sve sleglo, prisjetila sam se da pitam Momira zašto je u predstavi fokus na pogibiji Krsta Zrnova, iako u pisanom izdanju drame ima mnogo važnih detalja iz njegovih ratnih dana.

- Ne patišeš pišući kako ti ođe opet miriše na rat, a pitaš me takvu glupost. I ovako se gledamo preko nišana, još da dosolim puškom talijanskom i četnicima pa da se bratski pokoljemo - nije baš od riječi do riječi, ali tako mi je nekako odgovorio...

Bilo je rata nešto kasnije, ali ne u Crnoj Gori. Momir je otišao u najbolji dio njene istorije, iako ga je Crna Gora zaboravila za života.

Može biti da sam pristrasna, da su me ponijela osjećanja... Ne samo zato što je rođen baš na današnji dan, nego i zbog četrdeset zajedničkih godina...

Neka ide na moju dušu, ali nijesam jedina koja vjeruje da bi ovi naši badijavni dani bili drugačiji da su đaci o četiri potonja vijeka crnogorske istorije učili iz njegovog “Crnogorskog rata”. Nijesu tamo samo sve naše bitke i ratovi, uzroci i posljedice, nego i njihova racionalna tumačenja...

A da je njihove roditelje bilo moguće obavezati na izučavanje bar dijela njegovih eseja o crnogorskom državno-crkvenom pitanju, možda ne bi nasijedali na podjele. Koje je lako podgrijavati sve dok obje strane konačno ne počnu da tumače događaje u konkretnom vremenskom kontekstu, a ne da ih u svoju korist sele vijek unazad ili dva unaprijed...

* * *

Da je... Ali, nažalost, nije... I nikad neću razumjeti zašto se Crna Gora tako lako odriče najboljeg dijela sebe i najboljih svojih ljudi.

Još od studija etnologije pa sve do danas nijesam registrovala da je ikad igdje ijedan mali narod ulagao toliko truda da bude još manji...

Nije sve u Njegošu, ima nečega i u Ranku Jovoviću. I Momiru Markoviću. I Miodragu Tripkoviću. I u najboljem među pjesnicima Radovanu Zogoviću, kojega se takođe odrekla s nepodnošljivom lakoćom...

Razlikovala su se njih četvorica ne samo po motivima i stilu, nego i po idejama koje su zastupali. Povezuje ih najčvršće to što su, najmanje po nekoliko decenija, nosili žig izdajnika. I snosili posljedice, iako je njihov jedini grijeh bio sloboda...

* * *

Sloboda je, ako nije ugrabio da napravi kakav kaštig prije mature, jedini grijeh Seada Sadikovića. Nije on pjesnik, ni dramski pisac, iako u njegovom vanserijskom serijalu Bez granica ima mnogo i poezije i drame.

Ipak, najviše tu ima ljudskosti. I razumijevanja za malog čovjeka kojemu velike muke izaziva osiona i bezočna vlast. Lokalna ili državna, svejedno. Obje žestoko uzvraćaju, ne samo malom čovjeku nego i velikom novinaru.

Prvi put napadnut je prije trideset godina, na svojoj Ulici slobode u svom Bijelom Polju. Malo drugačije nego prije neki dan i na drugom kraju ulice.

- Izbušiću te k'o vreću - zaprijetio mu je lik uperenim pištoljem, uz rafal sočnih psovki.

- Nijesi ti kapac za to - iskoristio je Sejo prvi put staru riječ, freško naučenu od cetinjskih liberala dok je osnivao opštinske odbore u Bijelom Polju, Mojkovcu i Pljevljima.

Čuo je za to Momir M. Marković, jedan od osnivača LSCG, tada redovni Seadov čitalac a kasnije i gledalac, zove me i pita kako može da se sretne s njim. Ne znam - rekoh - rijetko ga i ja gledam, a što ti treba...

- Da mu kažem kako će sljedeći put neko drugi biti kapac, ako nastavi da se brani ovako učtivo...

Kad je saznao ko je napadač, Rasko Hadžiahmetović se - kao i vazda kad neko zaprijeti bilo kom liberalu - dao u akciju.

Nije posegnuo za silom, objasnio mi je Sejo detalje za koje je i on čuo tek kad mu se napadač izvinio. U svom kafiću - odavno pretvorenom u neformalni štab suverenista - Rasko je tog junaka natjerao da klečeći pjeva bosanske sevdalinke.

Sad to izgleda kao dobra šala, ali manje kazne a većeg poniženja za tadašnje sljedbenike ravnogorskog depeesa teško da je bilo...

* * *

Sead Sadiković bio je u doba izdajnik po više osnova. Kad je javno podržao zahtjev svojih sunarodnika da im nacionalno ime bude Bošnjak, a musliman ostane vjerska odrednica, napao ga je visokopozicionirani pristalica velikog M. Javno ga nazivajući isfrustriranim liberalom koji se stidi svoga imena.

Još od januara 1990. bio je kriv zbog toga što je umjesto nacionalne stranke odabrao LSCG, osnivajući vrlo brzo njegove odbore po sjeveru. Nikad nije postao dovoljno Bošnjak, uprkos tome što je prvi pisao o zločinima u Šahovićima, u Monitoru 1994.

Kasnije su ga neki sunarodnici javno vrijeđali i prijetili mu zbog filma Praznina. Vikendica za glas, tako je nekako opisao humanost vlasti. Objašnjavajući kako je Bukovicu prvo etnički očistila tokom rata, a onda u miru kupovala lojalnost na koju su, srećom, pristale samo neke žrtve.

Sa većinske strane, napadi nijesu prestajali, bio je vrijeđan, psovan i fizički napadan. Razbijali su mu auto, dolazili familiji na vrata, podmetali bombu...

Na sve to uzvraćao je riječima. I obraćao se institucijama sistema. Istraga je u toku. Saslušali smo svjedoke, tragamo za napadačima. Ako se utvrdi da ima elemenata i bića krivičnog djela biće procesuirani...

Ponavljale su rečene institucije decenijama iste floskule. A imale su i kad, nijesu se pretrgle u potrazi za nalogodavcima...

Inspirator je pronađen i osuđen samo jednom. A i to jednom mora da im se omaklo jer je on, isto kao i sve institucije, bio učlanjen u depees...

* * *

Depeesovskoj pameti i obrazu pripadaju i svi oni koji već danima šire laži kako je napadnuti u stvari bio - napadač:

Zbog čega svi mediji naglašavaju kako je u Bijelom Polju napadnut novinar, otkud su mlade patriote mogle znati ko je na “zebri”?

Pojma nemam, zato je valjda one noći cijelim regionom i odjekivalo kako mu psuju majku pješačku...

Zato mi dođe da pucam bez opomene, ako se koja baraba usudi da mi to tresne u lice.

Zato što je, zbog tako morbidnih konstrukcija, godinama pucalo i drugim kolegama iz Vijesti.

Zato je Sejo konačno riješio da im uzvrati zapljenom barjaka.

Što se mene tiče, bilo bi dovoljno - katarište...

P.S. Pozivam na nasilje? Ne, nego na samoodbranu. Ako policija, tužilaštvo i sudstvo već trideset godina neće, ne umiju ili ne smiju da nauče pameti patriotske i druge huligane, onda izvrijeđanom, opsovanom, ispljuvanom i tučenom ljudskom biću niko ne smije zabraniti da se brani kako zna i umije. Odakle crpim ovo pravo? Od jedine institucije sistema koja funkcioniše u (pre)punom kapacitetu. Predsjednik nam je javno preporučio "povratak tradicionalnim metodama"...

Preporučujemo za Vas