Proklete devedesete me svako malo zaskoče, baš kao razne aplikacije na mobilnom telefonu. I kao što ne mogu da izbrišem te aplikacije, ne mogu da izbrišem godine izbjeglištva i nastojanja da se integrišem u crnogorsko društvo, jer me na to skoro svakodnevno podsjeća život. Tako su devedesete postale moja karma koja me spotiče čim nešto esencijalno treba da riješim, pogotovo statusno. A evo zašto. Ja sam kao i mnogi 92. napustila sarajevski dom uputivši se sa desetomjesečnim sinom i roditeljima put Crne Gore, zemlje rođenja mog oca i zemlje porijekla moje majke. Za sobom sam ostavila supruga, prijatelje i lijep život koji nikad više nisam dostigla. Ali sam postigla da u međuvremenu budem ponosna mama jednog mladića, poštovana kolegica i bar nekolicini ljudi draga prijateljica.
Sa diplomom žurnaliste i članskom kartom Društva novinara BiH, bila sam profesionalno relativno poželjna jer je medijska scena Crne Gore bila slabo kadrirana. Ponosna sam i zbog činjenice da sam tih devedesetih ovdje pokrenula javno glasilo koje se bavilo temama i problemima izbjeglih i raseljenih lica jer sam objedinila svoje lične i profesionalne afinitete. Pogotovo sam ponosna na činjenicu da su tadašnju (s pravom mogu reći) redakciju činile perjanice današnjeg crnogorskog novinarstva. I još sam ponosna, mada to rijetko ističem, jer sam dvijehiljadite bila dio zajedničke bosanskohercegovačke i crnogorske inicijative osnivanja Instituta za medije. Sve to mi je važno zbog odgovora jednom mladom kolegi koji mi je spočitao da ne želim reći za koji medij radim jer se sigurno stidim... Ima ona izreka - oprosti im Bože ne znaju šta rade, a ja bih je preformulisala - oprosti mu Bože nadobudnost, uz istovremenu zahvalnost što je bio spreman pomoći da se vakcinišem u grupi sa medijskim poslenicima.
A evo čime sam taj komentar potaknula? Nakon nejasnih i neartikulisani informacija u medijima da se ne zna kada će kategorija stranci sa stalnim nastanjenjem biti vakcinisana iako neki od nas pripadaju prioritetnoj starosnoj grupi iznad 65 godina, željela sam mladom kolegi da sugerišem da istraži činjenicu da ta kategorija ne može pristupiti imunizaciji ni u zemlji porijekla, konkretno u BiH (za Hrvatsku ne znam). Razlog je što je za prijavu vakcinacije u BiH potrebno imati bosansku zdravstvenu knjižicu i izabranog doktora, što ja i slični meni nemamo. Ja sam ovdje ostvarila pravo na zdravstvenu zaštitu po osnovu svoga rada i redovnih uplata svih i nemalih poreza i doprinsa, pa i Fondu zdravstva. Imam ovdašnju zdravstvenu legitimaciju, ovdašnjeg izabranog doktora, ali nemam ovdašnje državljanstvo iako nepunih 30 godina živim u Crnoj Gori.
Iskreno, ne znam hoću li ga ikad steći mada je ovih dana pokrenuto to pitanje, jer će uvijek biti struja i stavova koji će pravo na crnogorsko državljanstvo tretirati kao politički inženjering i promjenu demografske strukture Crne Gore?! To je ono što se iza brda valja posljednjih 20 godina. Citiraću nedavno preminulu glumicu Miru Furlan koja je jednom prilikom izjavila - osjećam se kao Medeja, niti sam otišla odakle sam pošla, niti sam došla tamo gdje sam pošla. I još nešto bitno, kada govorim JA, uvijek mislim MI, jer sam zapamtila važnu lekciju da se nikad ne krijem iza množine. Zato sam ovdje samo JA, ali ako moje JA može doprinijeti da MI dobijemo jednaku šansu o čemu god je riječ, to će biti moja profesionalna tačka na I!
Autorka je diplomirana žurnalistica
Bonus video:
