Dnevnik se sa razumijevanjem gleda samo jednom. Narednog dana dok voditeljka čita tekst vi ćete odlutati kao da ste u CNP-u, zarobljeni u sredini reda na nekoj Radmilinoj predstavi. Mislićete o rati za kredit, kad se mijenjaju zimske u ljetnje gume i koliko dugo niste vidjeli tetku. Više ništa nećete čuti, a tekst koji uz čitanje i prikazuju na Dnevniku da bi se lakše pratio sadržaj, vaš mozak će ponosno da odbija. Ipak mozak drži do sebe.
Dnevnik svakodnevno vrvi od otvorenih pisama, peticija, apela i osuda, toliko da je sve postalo jedno te isto. Do te mjere se ponavlja, da vjerovatno postoji u nečijem kompjuteru Word formular za peticije, u kom se samo izmijeni ime onoga koga treba kritikovati. Sadržina ostaje ista, zaklinju se u antifašizam, više od svih vole Crnu Goru, a napadaju “na blic“ kao dobro organizovana formacija. Oni su patriote, ostali su neprijatelji i tako u krug. Biraju se što teže riječi.
Zbog očitog ponavljanja desi se da potpisnici nisu baš uvijek poređani po abecedi, već se izbutlaju, kao kad na Winampu pritisnete “shuffle“ da pjesme ne idu uvijek istim redom, već malo šaraju. Tako ima onih srećnika koji svoje ime uoče među prvima, zadovoljni što sebe mogu proglasiti “potpisnikom“, kao da je to nova profesija u Crnoj Gori i godini 2021. Potpisnik, kako to gordo zvuči!
Ima imena koja su se našla na skoro svakom apelu ili peticiji, od nedavne bešlinijade, preko zabrinutosti za tekovine, sve do štićenja jezika i fakulteta. Tih imena nije mnogo bilo da osude trodecenijsku pljačku Crne Gore koju vole, ali, vele ljudi da nikad nije kasno.
Isprva su navodili ono čuveno “osuđujemo“. I ništa se ne desi. Jer, nije ovo vrijeme u kom se sve trese od jednog pisma ili potpisa. Uzalud stotine potpisnika, peticije ne dobijaju na težini, već naprotiv, gube. Par dana kasnije kad ispliva novi povod kažu da “oštro osuđuju“ i opet veliko ništa. Nakon toga, kad naleti sledeća tema, kažu da “najoštrije osuđuju“ i tek tad se ne desi ništa. Nema talasanja ni reakcija. Džabe ste oštrili gospodo potpisnici.
Grme li grme sve dok ljudi ne ogluve i prestanu da ih slušaju. Oštro, oštrije sve dok narod ne otupi na njihove riječi. Ozbiljni su, najozbiljniji sve dok ne postanu smiješni. Samovažni dok ne postanu banalni.
Apeli, peticije i otvorena pisma postaju kontraproduktivna. Svaku temu uspiju da svedu na pamflet i patetiku, da upropaste i priliku kad zaista treba reagovati na malignitete u društvu.
Zato se i ne zna ko koga više napada i zbog čega. Ko su megapatriote, a ko veleizdajnici i da li tu ima uopšte više kakve razlike? Očito da presušuju izvori, pa se svi vrte i sebi grade poziciju, da se gurnu u izlog kako bi ih neki partijski funkcioner primijetio i uzeo u svoje redove makar kao ghost writer-a ili savjetnika.
Tužno je biti oštroosuđivač, profesionalni potpisnik i glas koji nikad ne odjekne, glas koji se ne čuje daleko. Potpisnik za potrebe dnevne varijante, Dnevnik potpisnik.
Bonus video:
