ZAPISI SA UŠĆA

Darina uznosita gordost

Nabrajanje životnih stanica Dare Sekulić izaziva fascinaciju: Kordunski Ljeskovac, Italija, Split, Zagreb, Sarajevo. Vlasotince i opet Sarajevo. Isto je i sa književnim nagradama. Ja je ipak pamtim po jednom lijepom danu

3144 pregleda 2 komentar(a)
Foto: Shutterstock
Foto: Shutterstock

Prema mome proračunu, bila je to 1997. Kuća u kojoj je umro njemački književni nobelovac Hajnrih Bel, bila je od 1991. mjesto na kojem su pisci iz cijelog svijeta mogli da nađu utjehu - obično su ostajali bez otadžbine, bez slobode ili i bez jednog i bez drugog. Dobijali bi višemjesečnu stipendiju i priliku da na obroncima Ajfela, negdje na sredini puta između Ahena i Kelna, provedu to vrijeme na idiličnom seoskom imanju.

Dara u Belovoj kući

Tamo sam i ja boravio 1994. Dara Sekulić je u Belovu kuću došla 1997. Mora da je bilo ljeto. Znam da smo razgovarali kao stari poznanici, iako je bila dvije godine starija od moje majke. Još uvijek markantnih crta lica, uspravnog hoda, žena koja je lijepo starila.

Mada sam pripadao potpuno drugoj generaciji, osjećao sam da smo iz istog plemena. Ljudi koji su pisali i čije su se sudbine ukrštale u predratnom Sarajevu imali su taj osjećaj zajedništva, da ne kažem književnog čopora. Sjećam se njenih nastupa na književnim večerima, čak sam pred rat sjedio sa njom u širem društvu - to je bilo neizbježno u Klubu Svjetlosti ili u restoranu Društva pisaca.

Ali tog ljeta 1997. Dara mi je djelovala kao još jedan slučajno preživjeli član posade uništenog svemirskog broda, koji je pomoćnim padobranom sletio u Belovu kuću. A ja, koji sam istu vratolomiju doživio koju godinu ranije, došao sam da njoj, novopridošloj brodolomnici, pokažem da nas ima još, da nije sama.

Sa mnom je bio moj trogodišnji sin Andrej. To se ispostavilo kao velika prepreka u komunikaciji. Ne zbog Andreja već zbog Dare. Kada ga je ugledala i kada smo u voćnjaku ispred verande popili kafu, Dara nas je ostavila - sa mnom su bili Stevan Tontić i Darin sin Vladimir koji je došao da je posjeti - da bistrimo naše beskonačne književne razgovore.

Ona je odlučila da se druži sa Andrejem. Tako će ostati naredna dva sata. Čak je pronašla neki lavor, napunila ga vodom, i posadila dječaka u njega. Zvonki dječiji smijeh odzvanjao je ajfelskim pobrežjem. Taj dan će mi ostati u sjećanju. Roditelji dobro pamte kada su im djeca bila srećna.

Sarajevski susreti

Docnije sam se viđao sa Darom kada bih književnim poslom dolazio u Sarajevo, gdje se ona vratila 2002. Uglavnom na književnim nastupima. Jednom je na Sarajevskim danima poezije - bila je to vjerovatno 2009. - pročitala pjesmu o Branku Čučku, jednom od najznačajnijih srpskih pjesnika iz Bosne i Hercegovine, kojeg je za života pratio glas kafanskog skandal-majstora. Mada sam se sa Čuletom davnih predratnih dana povremeno družio u kafanama, pjesmu mu je napisala Dara.

Posljednji put sam je video 2017. u Sarajevu za vrijeme književnog festivala Bookstan. Bila je u razgovoru sa piscem Vladimirom Pištalom, čiji je pokojni otac Boro bio dio njenog svijeta. Samo sam je kratko pozdravio, ostavivši razboj njihovog razgovora da raspreda uspomene.

Sada mi je žao što joj nikada nisam rekao da je one davne godine u Njemačkoj, usrećila jednog trogodišnjaka, a time i njegovog oca.

Pjesnikinja ponikla iz bola

Ono što znamo iz biografije Dare Sekulić ne može nas ostaviti ravnodušnim. Rođena je 1930. (neki kažu 1931.) u Kordunskom Ljeskovcu. Selo na granici Bosne i Korduna je u Drugom svjetskom ratu teško stradalo. Stotine mještana su bile žrtve ustaškog terora, a potom i tifusa. Dara će 1942. izgubiti roditelje. Kao i milioni djece, iz tog rata će ponijeti bol siročeta. Ali i poneku sliku koja će, kao u njenim “Zapisima o bilju i nama” ostati iza nje da nas raznježi: “U sjećanju mi je ogromna stara kruška ispred naše kuće. Bila je jača od zemlje iz koje je izrasla, od kuće i svih nas u kući - nadvisivala je ponekad i nebo iznad naših glava. A plod joj je bio sitan, kad rodi bilo ga je više nego lista. Tada bi pune sepete trpali u stogove sijena ili slame; odakle smo ih omekšale zimi izvlačili i jeli. Kruška hraniteljica”.

Darina pjesma
Darina pjesmafoto: Privatna arhiva

Za banjalučke Nezavisne novine dala je 2013. intervju povodom snimanja filma “Kordun, zemlja bez ljudi” u kojem je i ona svjedočila o svom djetinjstvu. Tada je rekla: “Danas selo Kordunski Ljeskovac, gdje sam rođena i provela rano djetinjstvo, više ne postoji. Nekada je imalo više od 300 domaćinstava, sada nema ni tri. Sve je zaraslo u korov, travu, nigdje nikoga... Iz mjesta u mjesto nalazila sam slične tuge, jedna stravična prošlost i sadašnjost, jedna užasna tragedija”.

Domsko dijete

Nakon pogibije roditelja, Dara Sekulić odrasta po dječijim domovima i đačkim internatima. Školovanje je za nju značilo nomadski život. Od sela Rujevac na Baniji, pa do gimnazije u Italiji, Splitu, Karlovcu, Zagrebu i Sisku. U Sarajevo je dovodi studij na Višoj školi za socijalne radnike. Od 1953. do 1992. Dara živi u Sarajevu, tamo stiče književni ugled, kao mlada pjesnikinja upoznaje Branka Ćopića i Skendera Kulenovića, njen prepoznatljiv glas se sve više izdvaja. Slijede knjige poezije, prevodi na druge jezike, nagrade kao što su Šestoaprilska nagrada grada Sarajeva, Nagrada ZAVNOBiH-a, Zmajeva nagrada, nagrade Društva pisaca BiH, nagrada "Skender Kulenović".

Izbjeglica sa unucima

Početkom krvavih devedesetih, bilo joj je namijenjeno ješ jedno izbjeglištvo koje ju je sa dva unuka dovelo u Vlasotince, na jug Srbije. Dara Sekulić je ostavila zapis da je kao dijete pronašla koru od limuna, ne znajući šta je to, a da je njena majka, objašnjavajući joj da se jarkožuta kora ne jede, limun zvala “lemona”. U Vlasotincu je zatekla stablo limuna u dvorištu svog domaćina: “Osim lemonu, upoznala sam i jedan neobičan limun, jedinstven. Othranila ga je porodica Stanislava Stankovića u Vlasotincu... I u drugim vrtovima u voćnjacima Vlasotinca gledala sam i kadulju, bademe, krupne višnje i kivi; ukrasno drveće i puzavice juga, bokore lavande. Ne znam kakvo je bilo djetinjstvo i mladost ovog limuna, srela sam se s njim kad su njegovi krupni plodovi, ko zna po koji put, dozrijevali. Neodoljivo su me mamili da otkinem koji ali bilo bi to nedostojno ozbiljne žene”.

Patnja i prkos

Stevan Tontić prepoznaje u njenim pjesmama “glas jednog patničkog, trpkog lirizma” ali i “umne volje da se sudbina (lična i sudbina roda) podnese”.

Nenad Grujičić je u svojoj Antologiji srpske poezije zabilježio: “Poput morske školjke, pjesme Dare Sekulić skrivaju tajne melodijske šumove i biserne note maternjeg jezika, često svedene na minimalistički okvir zvuka.”

Ono što neki kritičari vide kao inovativnost u jeziku ustvari je tradicionalno rudarenje u jezičkim pothodnicima. U jednoj od najlepših pjesama “Duh snježnih visova” Dara Sekulić naporedo upotrebljava zaboravljene riječi i one koja je ona u duhu jezika skovala. Malo ko bi u riječi omarje prepoznao gaj omorika. Ježur je drhtaj jeze, a može biti i nešto što je naježeno, namreškano. Vjerovatno većina današnjih govornika srpskog nikada nije ni čula, a kamoli izgovorila ovakve riječi. Znamo šta znači fejsbučiti ali za omarik ili omarje, za ježur nismo čuli. Ali pjesnikinja je to čula i sačuvala za nas.

Željko Grahovac je u svojoj panorami najnovije bosanskohercegovačke poezije “Ponestaje prostora“ o Dari Sekulić zapisao da “...pjesnik nikada ne ostaje ‘bez riječi’, ni pred najstrašnijim licem stvarnosti - naprotiv. Riječ mu je posljednje uporište, onda kada jezik u svim drugim aspektima posustaje”.

Razumijevanje poslije smrti

Osvrti na nečiji život, naročito kad tek nekoliko dana nije među nama, ponekad imaju odveć turobnu nit u sebi. Ovaj put ne bih htio da ta boja preovlada. Dara Sekulić se družila sa mlađim pjesnicima, koji kao Abdulah Sidran i nisu više mladi. Jedan od njih mi je rekao da je Dara poslije druženja u kafani, jako davno, bosa plesala na kiši. U toj slici ima života i čežnje, zato je navodim ovdje, da pokoljenja koja dolaze ne bi pomislila, kako oni prije njih nisu bili spremni da udišu život punim plućima.

Za banjalučke Nezavisne novine Dara Sekulić je 2013. rekla: “Društvo ima razumijevanja tek kad pjesnik ode iz života i kada ostavi iza sebe djelo. On je neprimijećen sve dok ne umre, kad umre i ostavi djelo, onda društvo ima čime da se hvali”.

Još prije nekoliko decenija književni kritičar Mithat Begić, kojeg je Stevan Tontić citirao u svom predgovoru “Novijeg pjesništva Bosne i Hercegovine” iz 1990, pronašao lapidarnu formulu da opiše ovu jedinstvenu pjesnikinju i njeno pjesništvo: Uznosita gordost.

Tako ću pamtiti i Daru Sekulić i njenu liriku.

Preporučujemo za Vas