STAV

Može li Crna Gora biti nezavisna od ludila?

Može li se društvu koja ne zna da li je zavisnije od Brisela ili Pekinga objasniti da je petnaestogodišnjica nezavisnosti vrijeme da se o njoj raspravlja na sasvim drugačiji način nego što se o njoj raspravljalo 2006.?

9397 pregleda 24 reakcija 13 komentar(a)
Foto: Shutterstock
Foto: Shutterstock

Moj drug, perspektivni mladi antropolog iz Beograda i ja često, sprdajući se u kasne sate, osmišljamo sadržaj svog imaginarnog jutjub podkasta “Dinarsko ludilo” koji je zamišljen ne na način da u njemu gostuju razne budaletine i oriđinali iz komšiluka širom bivše Jugoslavije, jer to su, uglavnom, pošteni ljudi koji ne zaslužuju podsmjeh, već razne “poznate” ličnosti: kaparisani režimski intelektualci, prethodno nafilovani analitičari, zauzimači tuđih stavova, zabrinuti angažovani umjetnici, književnici i novinari, bez truna talenta i obrazovanja, koji potom pabirče te “analize” i “stavove” i dajdžestuju ih za sluđivanje sirotinje. I na kraju svakog gostovanja dobiju batine. Gledajući, u predvečerje petnaestogodišnjice nezavisnosti Crne Gore, “Ćirilicu” Milomira Marića od 19.04. u kojoj Andrija Mandić, Čedomir Antić, Aleksandar Raković i Vladimir Dobrosavljević bistre situaciju u Crnoj Gori, uz inserte intervjua Tamare Nikčević sa Milom Đukanovićem koji drži predavanja o nacionalizmu, poželio sam da svi, uključujući voditelja Ćirilice, budu gosti jedne tako osmišljene emisije.

Dobro veče dragi gledaoci, večeras je s nama u emisiji Dinarsko lud… Ćirilica, Andrija Mandić. I on će nam kao nova nada crnogorske demokratije i kum aktuelnog predsjednika i, Mila Đukanovića objasniti koliko ga cijeni zbog njegove nekadašnje pomoći Ratku Mladiću, iako on sada, uprkos dostupnim snimcima vlastitih predizbornih govora, skroman kakav jeste, tvrdi da se radilo samo o humanitarnoj pomoći, te su, devedesetih vjerovatno i bošnjačke izbjeglice sa crnogorske teritorije deportovane u sigurnu smrt, jer je ondašnji premijer Đukanović cijelo vrijeme predmnijevao da ima posla sa humanitarnim organizacijama. I onda kada je prevrnuo ćurak i odlučio gotovo milenijum staru mitropoliju oduzeti vjernicima i pretvoriti je u prostore vlastite, hm… humanitarne organizacije, objasniće nam Alekandar Raković, otpor tome nije imao nikakve veze sa mitropolijom, ni sa pravoslavnim Srbima i Crnogorcima koji su i po snijegu i po ledu branili svoja elementarna ljudska prava, već sve to možemo zahvaliti prvenstveno Aleksandru Vučiću, zatim Andriji Mandiću, a onda i njemu - Rakoviću, a baš nikako i baš nipošto integritetu sveštenstva MPC, uprkos svim njegovim zabludama i stranputicama, naspram “integritetu” DF-a i DPS-a. Jer, upravo je on Raković, Vučićevim blagoslovom, oborio Đukanovića sa vlasti, a ne tamo nekom “kolebljiva taktika” Gojka Perovića, koji smiruje strasti (i u tome uspjeva) porukom da nema molitve ni bez onih koji su, inspirisani bezumljem dukljanizma, bili spremni nasrtati i nasrću na vlastitu braću. Perović i Krivokapić su bezmnici jer oni, za razliku od nepogrješivih beogradskih analitičara ne shvataju da je “Cetinje isto kao Ljubuški, isto kao Čapljina, isto kao Livno, isto kao Gospić, pogledajte arhitekturu ustaškog pokreta, najgori su uvijek bili oni koji su dijelili srpska imena i prezimena i dolazili iz našeg etničkog korpusa.”

Na stranu sada analitičarsko/kvaziistoričarsko bezumlje prema kojem se i srpsko i crnogorsko prijestolno Cetinje sa svom svojom simbolikom u zajedničkoj srpskoj i u crnogorskoj može baciti u isti koš i zauvijek odbaciti sa provincijskim gradićima Hercegovine i Like, nema čovjeka koji bi se ovoj morbidnoj gluposti mogao više obradovati od Mila Đukanovića, koji Tamari Nikčević odgovara da on nema amabaš nikakve veze sa ustaškim pokličima svojih sljedbenika i da tobožnji “velikocrnogorski nacionalizam” nije odnio ni jednu žrtvu, za razliku od velikosrpskog, baš kao da sam nije bio jedan od glavnih aktera potonjeg, uključujući i njegovo zalaganje kao potpuno legitimnog i bezopasnog. Nikakvo čudo da Raković, praćen odobravajućim klimoglavom Antića, Dobrosavljevića i Mandića i gotovo sa dozom homoerotizma tvrdi da svaki Đukanovićev intervju pažljivo analizira, dok Krivokapića ne može ni gledati jer priča gluposti?

Zar? Istina, Krivokapić je do stupanja na političku scenu bio poznat samo krugu ljudi iz vlastite struke. Ono što su mogli iskopati da ga nabrzinu ocrne jeste prenaivno i do zla boga štetno shvatanje teroriste i američkog operativca Nikole Kavaje (s kojim se Đukanović, predsjednik/premijer Crne Gore i DPS-a, a ne anonimni profesor mašinstva, sreo barem dva puta), kao nekakvog borca protiv komunizma. No kako je rigidni antikomunizam odavno jedna od temeljnih “evropskih vrijednosti”, to poimanje teroriste kao heroja borbe protiv “drugog totalitarizma”, mnogo prije možemo oprostiti mašincu, a teško predsjedniku koji je dužan imati savjetnike-politologe koji su dužni da ga savjetuju s kim se smije, a s kim ne smije susresti, ako je već partizanskog opredjeljenja. Ali stani, mi pričamo o čovjeku koji je devedesetih bulaznio o “priučenim komunističkim kartografima” da bi se sada snebivao nad generacijama koje je zatrovao, pa opet zatrovao, tvrdeći, u stilu Alije Izetbegovića, da on nema ništa sa društvom koje je sam upropastio i doveo do stanja disolucije i građanskog rata oko toga ko je veći idiot, neko ko umišlja da su ravnogorci zaista bili oslobodioci, ili neko ko se diči time da je devedesetih pjevao kako treba braniti Tuđmana? I kako vladati u takvom društvu, a da se ne prikloniš bilo jednoj bilo drugoj luđačkoj ostavštini aktuelnog predsjednika? Kako vagati među ljudima kojima s jedne strane Aleksandar Raković, a sa druge Novak Adžić nastoje objasniti da su jedni drugima dalji od međusobne udaljenosti izumrlih Tasmanaca i naroda Ainu sa Hokaida? Kako, a da ne budeš glup i dosadan i kriv, odnosno da brutalno ne zajebavaš jedan ili drugi sektor postjugoslovenske sluđene mase?

Može li se održati trijumvirat Krivokapić-Bečić-Abazović samo na način da govori o kriminalu, nepotizmu, korumpiranom pravosuđu, policiji premreženoj poslušničkim klanovima DPS-ove vlasti, kriminalcima, ratnim zločincima koji preko noći od arkanovaca postaju komite? Može li se “ni lijevo ni desno” kao Bečić, može li se “jevađeoski” odgovarati na razne maliciozne provokacije DF-ovaca i DPS-ovaca kao Krivokapić, može li se samo retoričkom perfekcijom kao Abazović? Može li se racionalnošću protiv tako profitabilnog i iskoristivog dinarskog ludila? Može li se društvu koja ne zna da li je zavisnije od Brisela ili Pekinga objasniti da je petnaestogodišnjica nezavisnosti vrijeme da se o njoj raspravlja na sasvim drugačiji način nego što se o njoj raspravljalo 2006.? Usudio bih se reći da ne može samo tako.

Jer ljudi su i na, tobože, posve racionalnom zapadu, ipak i bića emocija, a te emocije u Crnoj Gori, tako iznakažene dugogodišnjim DPS-ovim akrobacijama od zla do gorega i obratno jesu ozbiljno unakažene, a ljudi vrlo često ucjenjeni od strane onih koji ih unakazuju i zbog toga je potrebno da se borba za pravnu državu spoji ne samo sa nečim što neće biti krhki trijumvirat, već čvrst politički pokret koji će objediniti sve ono najbolje iz perioda propale jugoslovenske civilizacije sa svim onim što je u istoriji Crne Gore bilo sjedinjujuće i dobronamjerno prema svim njenim identitetima i subidentitetima. Tek kada se izgradi nezavisnost od svih oblika ludia devedesetih može se razgovarati o istinskoj nezavisnosti Crne Gore. Jer ona tada više ne bi više bila mala, s tendencijom da se još više smanji, već da bude velika, kao neka nova Jugoslavija.

Preporučujemo za Vas