Krajem februara 2003. Zoran Đinđić, predsjednik Vlade Srbije, trebalo je da otputuje u zvaničnu posjetu Bosni i Hercegovini. Premijer je bio u koloni vozila koja su se kretala autoputem Beograd-Zagreb ka aerodromu. Kolonu su činila tri automobila obilježena rotacionim svjetlima i sirenom. Kretali su se brzinom od oko 130 kilometara na čas kada je, oko 9:15, kod Beogradske arene, jedan kamion iz zaustavne trake naglo skrenuo u lijevu, preticajnu traku, kojom se kretala kolona sa premijerom. Vozač Đinđićevog automobila naglo je smanjio brzinu, onda zakočio i uspio da obiđe kamion s desne strane, te nastavio prema aerodromu. Vozač neregistrovanog kamiona „mercedes“ bio je Dejan Milenković Bagzi, pripadnik zemunskog klana, čija je namjera bila da zaustavi kolonu, dok su se u blizini nalazili njegovi saborci i zavjerenici s namjerom da „zoljom“ ubiju premijera.
Neuspjeli atentat kod Arene nije bio dovoljno upozorenje Đinđićevom obezbjeđenju, ni policiji, ni BIA. Posebno ne medijima. O tome svjedoči činjenica da je premijerovo obezbjeđenje predalo Bagzija saobraćajnoj policiji, niko ga nije pretresao, a dok je privođen ka stanici policije u Ljermonotovljevoj, polomio je mobilne kartice i telefon i bacio ih, kao i papir sa napisanim registarskim brojevima Đinđićevih vozila. Četvrti sud, poznat kao “sigurna kuća ‘Zemunaca’”, u šest uveče je donio odluku o puštanju Bagzija iz pritvora. Većina medija čiji su novinari ili urednici bili na platnom spisku zemunskog klana ili su samo vjerovali u antisrpsku zavjeru Haškog tribunala, danima i nedjeljama nakon neuspjelog atentata na premijera, pisali su serijale o Bagziju kao uglednom trgovačkom putniku, koga Đinđićeve pristaše pokušavaju da kriminalizuju kao opasnog kriminalca i zavjerenika.
Prije i nakon Arene, “Zemunci” su u dva dodatna navrata pripremali likvdaciju Đinđića, prvi put na naplatnoj rampi kod Bubanj Potoka i drugi u garaži kod Savezne skupštine. U čitavom tom periodu brojni patriotski mediji spinovali su priču o Đinđiću kao izdajniku, plaćeniku njemačke službe, koji se priprema da Hagu isporuči ugledne ratne zločince iz pohoda po Bosni i Hrvatskoj i još uglednije vođe najvećeg kriminalnog klana na Balkanu. Epilog znate. Premijer je ubijen, 12. marta 2003. godine u 12:25, u dvorištu zgrade Vlade Republike Srbije u Beogradu.
Zrno koje je raznelo njegovo srce, doletelo je iz ratova devedesetih. Taj metak je putovao godinama. Ispaljen je u Vukovaru. U niskom letu je prozviždao celom dužinom Straduna, preleteo iznad glava sarajevske dece, danima vrebao po šumama oko Srebrenice, kružio nad kolonama albanskih izbeglica, skrenuo na sever, 5. oktobra zastao među nama, u Beogradu, zumirao Zorana Đinđića i od tada ga pratio do kraja. Kada je ubijen, 12. marta 2003, već smo bili izašli iz istorijskog zanosa, sposobni za normalnu ljudsku reakciju. Donosili smo cveće ispred vlade, na mesto atentata, palili sveće i plakali. Vratili smo se kući i nastavili da plačemo. Ridali smo nad sobom, kao da nam je tek njegova smrt pokazala da su naši životi uništeni. I kada smo jednom počeli, više nismo mogli da se zaustavimo. Sve nas je stiglo: i Vukovar i Sarajevo i Srebrenica i ubijena deca i nerođena deca i deca u inostranstvu. Sve smo to sada, prvi put, opširno oplakali.
Tako je par godina kasnije pomenuto vrijeme i magnum krimen opisala velika jugoslovenska glumica Mirjana Karanović. Kako je dodala istom prilikom, treba ponavljati istine o nekim užasnim stvarima koje nisu smjele da se dese: Slobodan Milošević nije morao da dođe na vlast. Jugoslavija nije morala da se raspadne u četiri rata. Genocid u Srebrenici je morao da ostane nezamisliv. Beograd je mogao da bude samo grad Bitefa i Festa. Zoran Đinđić je trebalo da ostane u Nemačkoj, nosi naočare, predaje filozofiju i nervira Habermasa. Mogli smo da budemo normalni ljudi.
O nekim užasnim stvarima treba stalno govoriti i kako se ne bi ponovile. Posebno kada mnogo toga liči na već viđeno. Milošević je vladao deset godina, triput kraće nego Đukanović. Ako su pipci Slobodanove hobotnice ostali u svim institucijama, pravosuđu prevashodno, potom medijima, biznisu, estradi, šta onda očekivati ovdje, nakon 30. avgusta. Mnogo toga, logično i očekivano, podsjeća na situaciju u Srbiji nakon 5. oktobra. Vlast se valja po ulicama. Društvo je razapeto između snaga starog režima, spremnog da po svaku cijenu brani privilegije i moć, i nove vlasti, podijeljene između Krivokapića, koji liči na ondašnjeg Koštunicu, Vučićevog DF-a i nejakog Abazovića koji je, kao onda Đinđić, anatemisan da je izdajnik, plaćenik stranih službi, ruskih ne njemačkih, to jest da je neko ko “neznanjem blamira državu”, kako zaključuje DPS. Izjava Steva Muka, da djelovi veoma uticajnih političkih, medijskih i društvenih struktura, mjesecima slikaju potpredsjednika Vlade Crne Gore Abazovića kao veleizdajnika i relativizuju aktuelne napore u borbi protiv kriminala, data nakon hapšenja pa oslobađanja vođa kavačkog klana, natjerala me da zagazim u arhive pomenutih struktura i nađem takozvane analize, ocjene i saopštenja koja neodoljivo podsjećaju na ono vrijeme kada je Bagzi bio trgovački putnik, Legija neustrašivi ratnik za našu stvar, a Ceca najznamenitija srpska majka. Tako CDM puštanje Kašćelana, vođe kavačkog klana, slavi naslovom Krah Abazovićeve akcije decenije, dok Milov portal Aktuelno slavodobitno poručuje: Kašćelan na slobodi - šta bi ovo Jabaze! Na sve to, njihov portpatol Filipović Lj. zaključuje kako borba protiv kriminalnih grupa i klanova mora biti ujednačena, ne smije se steći dojam da vlada zauzima stranu u ratu klanova. Da ni naše patriote ne zaostaju za onim iz susjedstva, svjedoče i šovinistički naslovi tipa Crnogorci na okupu, je li Abazović reljaksiran, ili Pobjedina tzv. analiza kako se nakon svakog kiksa vlasti pojavi Dritan sa novom dozom spinovanja, odmana i laži. Onda se na propagandnu pripremu nadoveže politička potpora kroz stavove SD-a kako “ruka pravde Abazovića traje tačno jedan dan” ili viđenje Dudićevog prijatelja Andrije Popovića iz LP-a da Abazović nastvalja da srozava integritet države. Da bi sve apsolvirali Medojević, nije ovo borba protiv kriminala već sportski ribolov, i citirana Pobjeda - Abazovića čuva čak osam policajaca!
Uz sve to, nezavisno pravosuđe, nalik onom Četvrtom beogradskom sudu kojeg su zvali “sigurna kuća ‘Zemunaca’”, hrabri omiljeni advokat Nikola Martinović porukom kako mogu da rade šta hoće i Dritan i do Dritana, ali to na Bašovića neće uticati da savjesno i nepristrasno primjenjuje zakon! Nalik svom kolegi, takođe advokatu Porodice, Tomi Fili koji je čak nakon strašnog zločina i ubistva Đinđića rekao kako bi ubedio Zvezdana Jovanovića da prizna i kaže da je ubio iz patriotizma, čime bi dobio oreol jednog patriote, rodoljuba, kao što je recimo, ubistvo Ferdinanda, ono s Principom... Šta sve mogu pravi advokati.
Da parafraziram Miru Karanović. Milo i Momir nisu morali osvojiti vlast u ono davno vrijeme, prije tri decenije. Jugoslavija je mogla da se razgradi uz šampanjac ili čak redefiniše uz pjesmu i napredak. Umjesto genocida u Srebrenici obilježavali bismo danas dan prijema zemlje u EU. Kao braća Slovenci. Podgorica je mogla samo da ostane grad Dodesta i Bora Begovića. Dritan bi, kao drugo dvoje djece Džoa Abazovića, završio medicinu i postao pravi doktor. A ne ovaj političkih nauka.
Mogli smo svi da budemo normalni ljudi.
A ne ovako, da ponavljamo istine o nekim užasnim stvarima koje su se desile a nijesu smjele - kako se makar ne bi ponovile.
Bonus video:
