NEKO DRUGI

Profit je slijep za sadržaj i opseg dostojanstvenog društva

Individualne krize bivaju pojačane upravo nedostatkom materijalne izvjesnosti, nužne pretpostavke života u društvu i zajednici

1616 pregleda 0 komentar(a)
Foto: Shutterstock
Foto: Shutterstock

Predgovor knjizi ”Društvene filozofije vijeka krize” Pitirim A. Sorokin započinje riječima: ”Čak i u normalnim vremenima postoji uvijek bar mali broj mislilaca koji se pitaju o sudbini čovjeka, o onom Odakle i Kuda, Zašto i Kako jednog društva - odnosno određene kulture. U vremenima ozbiljnih kriza poprimaju ti problemi, kako u teoriji tako i u praksi, iznenada posebno značenje, i to ne samo za učenjake nego i za laike”.

Za sada, ovo je kriza našeg doba. Traje. Ne jenjava. Kraja joj se ne vidi. Čim se u neodređenim predodžbama nagovijesti njezin kraj, istodobno se čuju prijetnje novih sojeva, ne baš obećavana učinkovitost postojećih cjepiva, iznose se negativne nuspojave konkurentnih cjepiva…

Obznanjivanje neke izvjesnosti poput sjene prati i njena neizvjesnost. Pa kada vidimo da je brigu za zdravlje preuzelo tržište, odnosno da su politički prvaci nacionalnih država, ovisno odakle dolaze, nemoćni spram nadnacionalnih korporacija, mada su strane potpisale obvezujuće papire, jamčeći nekakvu odgovornost, izvjesnost, na koncu, nekakav lijek koji bi živote ljudi i društava vratio u predkovidno stanje, svjedočimo, takav rasplet, ipak, odgađa se u nedogled.

Kriza ne posustaje i očito valja prihvatiti kontekst neizvjesnosti kao prisutno, uobičajeno stanje stvari jer ono je naprosto društvena činjenica, slagali se mi s tim ili ne.

Nemoć nacionalnih država da kao entiteti za sebe, u skladu s međunarodnim poretkom, jamče dogovore postignute s nadnacionalnim (korporativnim) entitetima dovodi u pitanje sadržaj i nacrt takvog međunarodnog poretka.

Ako vrijednost takvog međunarodnog poretka, u srži prednost daje profitu naspram brizi o elementarnom dobru svojih građana, zdravlju, pravu na život, onda su očito nužne intervencije u taj i takav međunarodni poredak. Ovdje namjerno koristim termin međunarodni poredak upravo zbog toga što pored nacionalnih država čak se i državno multinacionalni entiteti poput EU, nemjerljivo utjecajniji od nas manjih država, također suočavaju s dominacijom profita na štetu zdravlja pojedinca i kolektiva.

Upravo zato je ovdje pažnja usmjerena na okvir što ga nudi međunarodni poredak i pitanje kakav međunarodni poredak želimo ili ne želimo. Uostalom, pita li se uopće nas, je li se ikada istinski pitalo nas građane, Šta i Kako mi to želimo?

Uskraćivanje ili neuskraćivanje cjepiva na osnovu visine zarade od prodaje, ne može u međunarodnom, nemeđunarodnom ili bilo kojem i svakom društvenom poretku, kakav god bio, imati prednost u odnosu na prava čovjeka koja emaniraju iz činjenice života u zajednici. Zar da ta prava budu zanemarena zbog nečije želje za zaradom kojoj ni previše nije dovoljno? Kako da se čovjek postavi vidjevši da se ne može pouzdati u međunarodne ugovore vlastite države, a zdravlje, život je na kocki?

Moć nacionalnog, ali i multinacionalnog, pokazuje se kao nemoć, kao nekakvo pleme koje se kopljima suprotstavlja nadnacionalnim mitraljezima. Profit takoreći puca po nama.

Prema onome što slušamo kroz medije, vidimo ni da cjepiva nisu nekakva rješenja koja će preko noći život vratiti u normalu, čak ni uz poželjnu procijepljenost nejasan je rok trajanja (učinka) cjepiva. Kako sada stvari stoje, ispada da je covid poput gripe - zahtijevat će cijepljenje barem jednom godišnje. A gdje je građanska, kritička svijest o tome i postoji li ona kao zainteresirana strana jer ovo se upravo nje i tiče? Čini se nemoćnom pred neljudskom navalom ekstraprofita.

Profit ima tendenciju permanentnog umnažanja prethodno ostvarenih brojki dok bi čovjek u zajednici trebao težiti što dostojanstvenijem i humanijem načinu življenja. Ovo dvoje se i prečesto mimoilaze te sve više i više dolaze u sukob.

Građanska svijest odavno je prerasla uske granice nacije. Kamen oko vrata postao je ono što joj je u začetku bio kamen temeljac. Nepoželjno je i pogubno za zajedništvo da profit određuje sadržaj i opseg dostojanstvenog društva. Slijep je on za takve stvari.

Ono što je nekoć bila svojevrsna individualna emancipacija omeđena kolektivom kojeg zovemo nacijom danas izgleda kao lajanje na mjesec. Naše vrijeme toliko je konzumerističko da nastoji, milom ili silom, cjenovno odrediti ne samo stvari nego i ideje, fenomene postojanja, čak i nužnosti kao takve. To vidimo na primjeru cjepiva koje bukvalno život znači ili na primjeru nogometa gdje nekolicina prebogatih valjda misli da može kupiti nogometnu igru, uzurpirati, oteti, pa je nazad prodavati po cijeni koja im se prohtije. Konzumerizam je nadrastao opseg nacije. Za apetite svjetskih igrača nacije postaju sve manje i manje profitabilne. Naime, u oba slučaja radi se o izmještanju bitnih ljudskih fenomena, života i igre, iz njihovog danog poretka postojanja.

U suvremenom društvu individualni život u velikoj, najvećoj mjeri determiniran je ekonomskim prilikama i neprilikama. Prihod od rada, za veliku većinu građana često je nedostatan i teško udovoljava elementarnim ljudskim potrebama i prema sebi i prema drugima, bližnjima. Od toga, da je zaraditi dovoljno kako bi se osoba mogla posvetiti neusporedivo plemenitijem stvaralaštvu, a koje se pojedincu obraća tek kada je osnovnim nagonima udovoljeno, krećemo se, zapravo već smo stigli, do cjenika elementarnih ljudskih prava.

Očito planetarno društvo nije posloženo po mjeri dostojanstva. Premda danas sve ima cijenu, sve ne može i ne smije imati cijenu jer kad sve ima cijenu onda sve ima i vlasnika.

Nadalje, ako sve omeđeno ekonomijom ima cijenu, razumno je za pretpostaviti da i ekonomija kao takva ima vlasnike ili barem one koji su zahvaljujući svome položaju u mogućnosti usmjeravati njezine procese prema vlastitoj koristi. Covid kriza, između ostalog, s jedne strane usporava preraspodjelu bogatstva među svjetskim igračima (neminovni prijelaz između unipolarnog u multipolarni poredak trenutno se kreće sporijom brzinom), a s druge strane one najbogatije čini još bogatijima.

Prije krize, i zapadni i istočni blok ekonomski su rasli samo što svi nisu bili jednako zadovoljni stopama rasta. Istok sustavno raste već nekoliko desetljeća tako da će u dogledno vrijeme početi ugrožavati ekonomsku dominaciju Zapada. Covid je donekle usporio te trendove. Evidentno je da se vlasnički udjeli i utjecaji u svjetskoj ekonomiji korigiraju. I prije krize ekonomija je nastupala kao svrha samoj sebi, uzurpirajući i tumačeći fenomene postojanja prema vlastitoj mjeri, mjeri koja često isključuje veliki broj ljudi iz elementarnog dostojanstva.

Ono što bi trebalo služiti kao sredstvo za bolji, dostojanstveniji i humaniji život, na ekonomiju mislim, ono što bi imalo biti usmjereno ka zadovoljenju osnovnih potreba, sada kriza i to usporava. Ali opet ne za sve. Dapače, čitamo kako najbogatiji prosperiraju. S obzirom na to u kojoj mjeri ekonomski faktor kroji život pojedinca, utoliko, ovo krizom uzrokovano ekonomsko usporavanje diktira dinamiku individualnog i kolektivnog života. Samo što, iako ekonomske neprilike ograničavaju i usporavaju izvore prihoda one ipak nisu u mogućnosti usporiti individualne krize u nama koje prijete da se u dogledno vrijeme manifestiraju kao kolektivne. Individualne krize bivaju pojačane upravo tim nedostatkom materijalne izvjesnosti, nužne pretpostavke života u društvu i zajednici. Ne može kriza biti izgovor za neispunjavanje obaveza društva prema vlastitim članovima.

A danas je čak postao upitan opći smisao života u zajednici u odnosu na koji se određuju obaveze ne samo građana prema zajednici već još više, u ovom trenutku možda i bitnije, obaveze zajednice prema građanima.

Premda ekonomske okolnosti bivaju usporene, determinizam njihova utjecaja na život pojedinca zadržava jednak, ako ne i intenzivniji učinak.

Pojednostavljeno, para ne nedostaje, samo nisu dobro raspoređene.

(autograf.hr)

Preporučujemo za Vas