Stanje siromaštva podrazumijeva osjećanje velikog stida, ono degradira čovjekovo dostojanstvo i njegovo samopoštovanje. Vidovi i razlozi siromaštva se razlikuju, ali je poniženje kojim je praćeno - univerzalno. Prema podacima nedavnog istraživanja, koje je sproveo Univerzitet Oksford, ljudi koji preživljavaju ekonomsku deprivaciju, od Kine do Velike Britanije, suočavaju se sa praktično identičnom povredom dostojanstva i samopoštovanja. Ipak, i pored očiglednih dokaza o vezi siromaštva s duševnim bolom, politika borbe sa siromaštvom obično ne uzima u obzir osjećanje stida. Napori za sniženje nivoa siromaštva obično su fokusirani na materijalne manifestacije siromaštva, na primjer odsustvo prihoda ili obrazovanja. U rezultatu, rješenja koja se primjenjuju često se oslanjaju na ideju da će povećanje nivoa materijalnog bogatstva ili poboljšanje uslova života automatski stvoriti i nematerijalne koristi, a naročito poboljšati psihološko stanje ljudi.
Greška je to što se “psihološkoj” strani siromaštva, to jest interakciji između društvenih snaga i pojedinačnog raspoloženja i ponašanja, ne pridaje pažnja. Ako zaista hoćemo da olakšamo ljudsku patnju i dostignemo “Ciljeve održivog razvoja” UN, to jest ako želimo da likvidiramo siromaštvo “u svim oblicima” do 2030. godine, onda pažnja prema neizbježnoj i aktivnoj ulozi koju stid igra u siromaštvu mora biti stavljena u osnovu našeg rada. Parališući osjećaj stida, kojim je praćeno siromaštvo i koje smeta ljudima da obavljaju pozitivne radnje kako bi poboljšali svoj položaj, vidljiv je u cijelom svijetu. U Indiji osjećanje stida izazvano gubitkom prinosa i finansijskim teškoćama tjera poljoprivrednike u alkohol i narkotike, a u ekstremnim slučajevima čak i u samoubistvo. Učenici starijih razreda iz siromašnih slojeva u Ugandi pričaju da je to što ne mogu da plaćaju časove, kupe uniforme ili školski pribor povod za neprestano ponižavanje.
Za rješavanje problema stida vezanog za siromaštvo, a takođe i za adekvatan odnos prema ulozi koju stid igra u produžavanju stanja siromaštva, neophodno je preduzeti nekoliko koraka.
Prije svega, vlasti moraju priznati taj problem. Stid ne treba gledati kao neku neprijatnu sporednu posljedicu života u siromaštvu; naprotiv, sastavljači planova razvoja čovječanstva moraju se zamisliti nad tim koliko siromaštvo podriva ljudsko dostojanstvo. Laureat Nobelove nagrade za ekonomiju Amartja Sen, jedan od najuticajnijih stručnjaka za smanjenje siromaštva, odavno tvrdi da je stid motor “apsolutnog siromaštva”. Ozbiljan odnos prema problemu stida mora postati sastavni dio svake strategije za sniženje nivoa siromaštva.
Osim toga, stid, odsustvo samopouzdanja i nisko samopoštovanje mogu negativno da utiču i na percepciju ljudi na njihovu sposobnost da se promijene; oni pojačavaju osjećaj nedostatnosti koje podriva snage i stvara zamku siromaštva. Neophodno je da se tim ljudima pomogne da se izvuku iz te zamke, i zato u strategijama razvitka čovječanstva treba uzeti u obzir i to kako je moguće povećati ličnu aktivnost, nade i samoefikasnost, drugim riječima vjeru u sposobnost čovjeka da utiče na događaje koji mu određuju život.
Na kraju, vlasti treba da razumiju da programi usmjereni na snižavanje nivoa siromaštva, u slučaju nepravilnosti u njihovoj realizaciji, mogu u realnosti da pojačaju osjećaj stida. Na primjer, istraživači koji su radili u Indiji 2005. godine otkrili su da su neke indijske žene - na štetu sopstvenog zdravlja i zdravlja svoje djece - prestale da idu u bolnice kako bi izbjegle prezriv odnos medicinskog osoblja. Žene iz Južnoafričke Republike govore o istim situacijama, podjednako kao i korisnici “banke hrane” u Velikoj Britaniji. Osim toga, mnogi ispitanici u Britaniji pričaju o toliko velikom peziru prema onima koji dobijaju besplatnu hranu da su za njih “strah” i ”stid” postali najčešće emocije. Problem stida - i neophodnost da se prema njemu odnosimo ozbiljnije pri realizaciji mjera za smanjenje siromaštva - postepeno postaje prihvaćen. Naučnici koji izučavaju temu ljudske patnje smatraju da je princip “dostojanstva primaoca” najvažnija komponenta uspješne politike borbe sa siromaštvom. Na primjer, tokom godišnjeg ocjenjivanja programa novčanih subvencija Africi za 2016. ispostavilo se da odsustvo stresa i stida povećava sigurnost primaoca, a da to dovodi do kvalitetnijih rješenja i rasta produktivnosti. Opirući se na te podatke, Univerzitet Oksford je proširio program istraživanja “povezanosti stida i siromaštva” s ciljem da razumije kako zapravo institucije međunarodnog razvoja mogu da “zaštite od stida” mjere borbe sa siromaštvom.
Programi usmjereni na sniženje nivoa siromaštva kreću se u dobrom smjeru, ali predstoji još mnogo posla na integraciji psihološke komponente siromaštva u politiku i planiranje. Ako vlasti realno shvate da su dostojanstvo i samopoštovanje neophodne pretpostavke za borbu protiv siromaštva, a ne posljedica pobjeda u toj borbi, samo će tada svijet imati realne šanse da likvidira siromaštvo u svim njegovim vidovima.
Autorka je istraživačica i ko-direktorica Centra za socijalnu zaštitu na Institutu za razvojne studije
Copyright: Project Syndicate, 2017.
Bonus video:
