Možeš krenuti od Virpazara prema Ostrosu. Onim putem uz jezero srešćeš jednog sivog maga sa dubokim uvidom u tajne svemira. Neće htjeti da ti se ukloni s puta, i onda ćeš magu da kažeš, srećan ti Dan nezavisnosti, srećna ti ova divota koju nismo zaslužili. Zatim će dobri mago da citira Veljka Vlahovića, kako je nositi Crnu Goru u sebi i dar i prokletstvo; dolje ćeš opaziti selo Besa i ogledalo jezera u kojem kao bačeni šeširi plutaju ostrva, i na njima pokoji sveti kamen.
Kad čuje lozinku magarac će svojim putem kroz pelin i šušbinu, a ti nastavi prema Livarima. Čim tamo stigneš, samo ler i intuicija; kroz šumu se ne dira papuča gasa, smjerno se plovi kao na šinama vozića za djecu; ko jednom prođe tom šumom kestena zna šta je vajanje u vremenu i poznaje mijene vjekova. Tu je nekad pradavno bila nadbiskupija, ni manje ni više, iako ti nije jasno kako, jer svuda su krave i balega da formom i mirisom svjedoči prolaznost. Sjetiš se Janka Nilovića, kompozitora iz Pariza, taj je upamtio đedove gusle iz Livara i svojim albumima lijepio fanky etiketu, Montenegro. Nikad ga nisu pozvali da svira tu odakle mu je ime. Ali, dobro, nemoj preduboko, ljepota nije da se misli, ako nisi pažljiv možeš da zalutaš u Pinčiće. Kad si igrao fudbala na barskim terenima, pa kad neko opali loptu krvnički, govorilo se „poslao je u Pinčiće, pozdravi se s njom“. Tamo je najdublja tišina, a spirale zvuka nad velikom vodom zapravo su pčele. U dijelu godine pod suncem tišina ima ljekovita svojstva, ptice omamljene lebde u vazduhu. Spuštaš se u pravcu Ulcinja (në drejtim të Ulqin), siđeš na Šasko jezero i uperiš sjećanje na vakat sankcija, duvanja, šverca; voda se povuče i ostavi livade nalik onim kod Žabljaka Crnojevića, đe se batrga zalutali krap a krvnik ga mune ošćima i namakne na žicu kao urmu.
Sad si već na ruti broj dva. Na Malom blatu, izvorište Bolje sestre. Prilazi ti čovjek koji čuva krave, priča neke političke gadosti, jer čovjek je grešan a ta je priroda sve. Crkvica na brdu, mala, zamandaljena, obnovljena, sa kamenim plohama kojih je preteklo i daskom da turista sjedne i pita za pravac. Okreneš glavu, opet vidiš Žabljak, ali zapravo si htio da se popneš na Oblun, drevni grad, htio si da budeš aktivan, ali to je previše, tamo samo koze obrću i Bobo Čukić; ime je znak, čuka za Boba Čukića, divni kamen Oblun čeka da dođeš i zaigraš kolo sa zmijama, kao što si zmiju vidio na Medeonu, ali nisi na Lesendru đe se turska podzida uvezala u paprat, a na ploči stoje imena očeva i sinova, Jokice Šutanova, Klopana Radova, Mrđana Bajova, Duma Turova…; i ti osjetiš kako je to sušta moć, ta besciljna asonanca pogađa neistraženu žicu u tebi, prepuštaš se jednom zanosu vrlo muškom - jesam, živ sam, sposoban sam da volim apstrakciju i dvaput godišnje proslavim kult malog plemena, toliko mogu, nisam se baš sasvim propostmodernisao, nije me cijelog pokrila maća sarkazma, bijem svoja maljava prsa kao propali pjesnik zavičajac i urlam na krave, dok ne probiju nov put, onaj što vodi pod Njegoš (1721m), do posljednje kuće nečijeg đeda, možda baš tvog.
To je ruta broj tri. Kao estetski ilegalac čekaš da završi proljeće - ne sviđa ti se kad sve bukne zeleno, pa nema kontrasta da naglasi borbu elemenata. To te je naučio Aco Prijić. Ali, čim se ukaže ruj, a sav praskavi cer dobije po jedan pramen karmina, ti više ne znaš ni ko si ni šta si; misliš da imaš neko Ja, neko značenje i značaj, il' na švapskom, sinn und bedeutung, no zapravo osjećaš rogobatnost ljudskog života naspram te ljepote, i ne možeš da ne voliš nečiju hrabrost i ludost da sve to okolo prizove jednim imenom; i tebi se čini da to ime baš odgovara, i dobro je što se ne može zaboraviti, zvučno na više jezika, neka ga, bolje da ga ima nego da ga nema. To ime je Crna Gora, ono te je zapalo u ovom životu, i kad dobro razmisliš, nije ti krivi dio.
Bonus video:
