U razgovoru za Nedeljnik, Predrag Vujović, jedan od pionira PR-a u SFRJ ovako opisuje vrijeme apsurda: “Koliko je bilo tih apsurdnih napada na Antu Markovića, dovoljno je izdvojiti štrajk radnika nikšićke Željezare na Žutoj gredi gdje su radnici taj protest nazvali Štrajk glađu, a prosječna plata tih gladnih Nikšićana je bila 1000 maraka.“
U knjizi Nebojše Bata Tomaševića Orlov krš, takođe je skenirana moć manipulacije, odnosno, kako su televizije u Zagrebu i Beogradu učestvovale u podizanju talasa nacionalizma, a kako su odbile da prikazuju program Jugoslovenske televizije, koji je lansirala savezna vlada, a koji je bio koncipiran tako da smiruje strasti.
Važnost nacionalne televizije je velika ne samo zato što može da prosvijetli narod, već može takođe da ga zaglupi i napućika. Naša televizija kasni trideset godina, ali sada spretno jaše na talasu nekog novog partijskog nacionalizma. Ako se huška i huška godinama, zaista je licimjerno čuditi se otkud toliko tenzija u Crnoj Gori. Narod je gledao, narod su tovarili teškim riječima i slikama, pa je narod postao ostrašćen po profesiji, skoro ništa drugo i da ne radi osim što se oštri.
Probajte sa rođakom, bližnjim ili daljim, da povedete razgovor o Vladi, jeziku, naciji, crkvi, EU, Kosovu, Srebrenici, Cetinju, KAP-u i vidjećete da u roku od petnaest minuta nastaće neviđena galama i neko od sagovornika će biti optužen da je: izdajnik, fašista, četnik, komunjara ili prodana duša. Dijalog je prosto nemoguć, ali takvo stanje ne kreira se preko noći. Ako se sjetimo svih Pobjedinih uradaka i kako su se plasirali izrazi poput biza i kesedžija, konjokradica, petokolonaš i četnikuša, ne smije da nas čudi opšta ostrašćenost.
Predano se radilo na podizanju tenzija, a ljudi su kao sunđeri upili uglavnom sve i puni su safre koja mora negdje da se izbaci. Najlakše je biti najpametniji, braniti nešto, tvrditi suprotno i žestiti se dok sve žile na vratu ne iskoče. Ako se vratimo na izjavu Predraga Vujovića, zakazala je komunikacija. Skoro da je i nema.
Suvišno je govoriti kolika je moć medija. Kako se vremenom oblikovala svijest, prvo kroz glasnike, pa kroz parade, letke, novine, radio, televiziju i na kraju društvene mreže. Zato se svaki razgovor u posljednje vrijeme u Crnoj Gori počinje sa “Nećemo o politici“, jer se zna što slijedi, nakon pola sata rođena braća ili najbolji prijatelji će se pohvatati za vratove.
Okolo šetalju ljudi, nose na ramenima kockaste glave, svi do jednog Tv zombi. Spremni da se posvađaju za tren, da pljunu, da upiru prstom, da trube i prijete. Takvu “komunikaciju“ je neko želio, neko je radio na tome, nemoguće da je slučajnost. Jer, zato postoje urednici, oni usmjeravaju i vijesti i emisije, oni biraju goste, sagovornike, pjesme i njihov redosled, oni kreiraju špice i ubacuju špice.
Odlično su uradili posao ti urednici (iz sjenke). Napravili su pola miliona Tv zombija koji mogu svakog časa da se međusobno potuku, a da nemaju ni pojma da ih neko vuče za nos, da upravlja njima kao posljednjim budalama.
Bonus video:
