PANDEMIJA

Dostizanje kolektivnog imuniteta mnogo je bliže nego što mislite

S obzirom na nove sojeve virusa koji se brzo pojavljuju i novi porast broja infekcija u mjestima gdje je virus bio pod kontrolom, kovid-19 ostaje globalni problem. To zahtijeva globalno rješenje. Nedavni porast ponude vakcina i tempo imunizacije pokazuju da je ono što nam treba - nadohvat ruke

4702 pregleda 0 komentar(a)
Foto: Reuters
Foto: Reuters

Na pitanje kada će u svijetu biti vakcinisano 80% odraslih - nivo koji će po mišljenu naučnika obezbijediti kolektivni imunitet protiv kovida-19, većina ljudi će odgovoriti: 2023. ili 2024. godine. To ukazuje na duboki pesimizam u odnosu na napredak vakcinacije van granica bogatog svijeta. Upravo zato obećanja data na nedavnom samitu G7 o obezbjeđivanju milijardu doza vakcine siromašnim zemljama ove i 2022. godine nekima izgleda kao velika prekretnica.

Očajavanje nije na mjestu, a samopohvale G7 uopšte nisu neumjesne. Ako se održi sadašnja dnevna stopa vakcinacije, svijet može dostići svoje ciljeve vakcinacije do januara 2022. Prvi korak ka efikasnim akcijama je - ubijediti sebe da je problem rješiv. S tim ciljem Globalna komisija za postpandemijsku politiku, nezavisna, nepristrasna grupa sastavljena od 34 ličnosti i naučnika na visokom nivou iz čitavog svijeta, izvršila je proračune za razvoj globalnog odbrojavanja vakcinacije. Na naše iznenađenje, ispostavilo se da je taj zadatak lakše ispuniti nego što smo očekivali i da su rokovi za realizaciju mnogo bliži nego što predviđaju vlade zemalja G7.

Matematika je jednostavna, ali za početak morate odlučiti hoćete li Kinu, kao najmnogoljudniju zemlju svijeta, posmatrati kao inspiraciju ili izuzetak. Prema “Našem svijetu u brojkama”, na Kinu trenutno ide 17-20 miliona od 33-36 miliona doza vakcina koje se daju u svijetu svakog dana. Računajući Kinu, odbrojavanje dostiže nulu za nešto više od 200 dana; bez Kine vrijeme se povećava na 370 dana. To je bitna razlika i znači da cilj neće biti dostignut u januaru već u julu 2022. Čak i ako bude potreban viši prag od 90% zbog manje efikasnosti kineske vakcine, svejedno ćemo biti praktično na cilju.

Pogledajmo brojke. Svjetsku populaciju čini 7,9 milijardi ljudi, od kojih su otprilike 5,85 milijardi odrasli (74%). Ako je naš cilj stopa imunizacije od 80%, biće potrebno 4,7 milijardi vakcinacija, odnosno 9,4 milijarde doza pri režimu od dvije doze. Prema “Našem svijetu u brojkama”, do 11. juna 2021. u čitavom svijetu je dato više od 2,3 milijarde doza pa je ostalo da se da još malo više od 7 milijardi doza. Ako to podijelimo sa prosječnom dnevnom brojkom (34 miliona), dobićemo otprilike 211 dana - januar 2022.

Sedam milijardi ne nesumnjivo velika cifra - ali da vidimo šta se danas dešava: u Kini se dnevno daje 17-20 miliona doza; Indija koristi nešto više od tri miliona; čak i Afrika skoro 900.000 - 37% više nego na početku mjeseca. Osim toga, u većini zemalja ovaj broj nastavlja da raste. Iako se svaka zemlja sa srednjim dohotkom ne može uporediti sa kineskim tempom vakcinacije, to bi u najmanju ruku trebalo da bude motivacioni cilj.

Donedavno su ograničene zalihe vakcina bile glavna prepreka i izvor frustracija. Ali proizvodnja naglo raste, globalna mjesečna proizvodnja vakcina koju je odobrila najmanje jedna velika regulatorna agencija povećana je sa 420 miliona doza u aprilu na 822 miliona doza u maju.

Udio dva kineska proizvođača vakcina, Sinovac i Sinopharm, iznosi više od polovine ukupnog broja (gotovo su utrostručili proizvodnju - sa 164 miliona doza u aprilu na 454 miliona u maju). Proizvodnja vakcina Pfizer-BioNTech i Okford-AstraZeneca u Evropskoj uniji udvostručena je, sa 69 miliona na 140 miliona, dok je broj doza vakcina Pfizer-BioNTech, Moderna i Johnson & Johnson u SAD narastao sa 71 na 105 miliona. Jedini razočaravajući podaci bili su u Indiji, gdje je proizvodnja pala sa 76 miliona doza u aprilu na 62,6 miliona u maju.

U narednim mjesecima glavna prepreka više neće biti deficit u snabdijevanju, već finansijski i logistički problemi, posebno u siromašnijim zemljama sa ograničenom infrastrukturom i ograničenim zdravstvenim sistemom. Ove barijere mogu se smanjiti ako bogate zemlje počnu brže da proizvode svoje proizvode kako bi ih druge zemlje mogle kupiti i ako se izdvoji više fondova bilateralne i multilateralne pomoći za podršku sistemima javnog zdravstva i nabavku vakcina.

Nemojmo biti u zabludi: Kina će vjerovatno igrati veliku i, moguće, vodeću ulogu u tom procesu. Kao navjeći proizvođač vakcina protiv kovida-19 na svijetu (iako manje sofisticirane varijante od zapadne), Kina će vakcinisati cjelokupnu populaciju otprilike do septembra, ili prije toga, što će joj obezbijediti višak proizvodnih kapaciteta za snabdijevanje čitavog svijeta (zajedno sa finansiranjem).

Upravo zato obećanja Zapada i G7, koliko god su ona poželjna, donekle zaostaju. Zemlje G7 nude svoje milijarde doza po rasporedu koji njima odgovara, između kraja 2021. i 2022. godine, ali stvarna potražnja siromašnih zemalja i zemalja sa srednjim prihodom pojaviće se mnogo ranije. To znači da se Kini otvara ogromna tržišna i diplomatska prilika da popuni prazninu i iskorači sa 500 miliona doza mjesečno tokom posljednja 4 mjeseca 2021.

Ako se to dogodi, iznenađujuće kratki vremenski okviri prikazani u našem odbrojavanju vakcinacije zaista mogu da se skrate još više. Ruralna Afrika i nestabilni djelovi Latinske Amerike suočiće se sa najvećim izazovima, ali oni se mogu prevazići uz pomoć vlada bogatih zemalja, uključujući Kinu, i velikih filantropskih fondacija. Kampanje masovnih vakcinacija u zemljama u razvoju nisu ništa novo. Njihov uspjeh zavisi od velikodušnosti, političke volje i uvjerenja da je rješenje i neophodno i ostvarivo.

S obzirom na nove sojeve virusa koji se brzo pojavljuju i novi porast broja infekcija u mjestima gdje je virus bio pod kontrolom, kovid-19 ostaje globalni problem. Do sada je već trebalo da shvatimo da to zahtijeva globalno rješenje. Nedavni porast ponude vakcina i odbrojavanje vakcinacije Globalne komisije pokazuju da je ono što nam treba - nadohvat ruke.

Autor je kopredsjedavajući Globalne komisije za postpandemijsku politiku; bio je glavni i odgovorni urednik časopisa The Economist

Copyright: Project Syndicate, 2021.

Preporučujemo za Vas