LOVAC NA ZMAJEVE

Porfirije i ja se volimo javno

Ne kažem ovo baš ja, nego citiram njegovu svetost Aleksandra Vučića iz budućnosti

45548 pregleda 77 reakcija 78 komentar(a)
Foto: FB
Foto: FB

Neke 2032, na početku svog sedmog ili osmog mandata, neformalni patrijarh Srbije AV izgovara riječi: „Porfirije i ja se volimo javno“, parafrazirajući samog poglavara SPC koji je svoj mandat na čelu Mitropolije zagrebačko-ljubljanske završio knjigom - Zagreb i ja se volimo javno.

Što je bilo vrlo ljekovito. Reći ustaškom Zagrebu u kome je isplanirana zločinačka “Oluja” i genocidni “Bljesak”, na čijem groblju počiva nepomenik od Franje Tuđmana, reći gradu ustašoidnog skojevca Mesića i prebivalištu čistog ustaše Borisa Dežulovića - da ga voliš i da se uzajamno volite - bilo je zaista ljekovito. Još sa mjesta poglavara SPC u Hrvatskoj, odakle su u decenijama prije mitropolita Porfirija emitovane sasvim drugačije poruke kojima su tamošnji Srbi getoizirani, a Hrvatska domovina im predstavljana kao tamnica i neprijatelj.

Ali da se vratim u 2032. Veliki miting na Ušću, jer Gazimestan je sada tamo daleko (lažna država Kosovo), i njegova svetost AV saopštava kako se “Porfirije i ja volimo”, jer eto za Vučićevih 6-7 mandata patrijarh SPC nije rekao ni riječ na temu hibridnog režima u Srbiji, puzajuće diktature, brejn vošinga, linča neistomišljenika, ni riječ o strateškim investitorima tipa predsjednikov kum, premijerkin brat, ministarkin muž, ili ni riječ na temu vraćanja Srbije i Srba u tragične 90. kada je Zagreb, koga je sada Porfirije zavolio, bio “zmija koju treba gađati u glavu” ili “ustaško leglo, nalik onom iz zloglasne NDH”…

Da li zbog tog bogougodnog i pomiriteljskog djelanja mitropolita Porfirija, uglavnom 2020, usred njegovog mandata u lijepoj našoj, rukovodstvo hrvatskih Srba je odlučilo da ode na proslavu “Oluje”. “U Knin idem otvorena srca, iskreno, jer nakon 25 godina potrebno je prestati s mržnjom, prestati s ratom”, rekao je Boris Milošević, potpredsjednik SSDS-a. Porfirije nije dizao bunu zbog toga, dok je njegova svetost AV nevoljno priznao kako su lideri hrvatskih Srba donijeli odluku „bez konsultacija sa Beogradom i Banjalukom“, što je za Vučića bio prirodan pogled na pitanje komandne odgovornosti!

"Ne želim da dođe do srpsko-srpskih teških reči ili zida i sankcija na Drini. Ja ću se držati toga, a nisam oduševljen ovim potezom. Ali oni tamo žive i imaju svoje ideje, možda su njihovi argumenti jači od naših", pomiriteljski je zaključio Vučić.

Za razliku od Hrvatske, i AV i novog patrijarha Porfirija veoma zanima šta se dešava u Crnoj Gori i ne pada im na pamet da ponove - “oni tamo žive i imaju svoje ideje, možda su njihovi argumenti jači od naših”.

Što su vam procenti. Mislim na onih 29 odsto Srba na kojima AV uporno insistira, jer je to mnogo, mnogo više nego u Hrvatskoj, ili, kako on voli da kaže, više nego i Albanaca u Sjevernoj Makedoniji. Zato, svako malo AV šalje poruke podrške braći u Montenegru, dok svakog dana njegove marionete iz DF-a promovišu te vrijednosti na terenu. A ispostavlja se da ni patrijarh Porfirije ne zaostaje. Iako bi bilo ljekovito da kaže kako se Crna Gora i on vole javno, čime bi inspirisao Mandića i Kneževića da i oni dignu ruku za Rezoluciju o Srebrenici, jer je mnogo bolja i poštenija od one koju je bez glasa kritike i dileme usvojio parlament Srbije.

Da podsjetim. Prvo je patrijarh SPC, ničim izazvan, u vrijeme izborne šutnje, dan pred bitku za Staljingrad (rusko selo koje se na crnogorskom izgovara Nikšić), primio Mandića i Kneževića, ne zato što i oni vole Zagreb, već zato što vole Vučića. Volim i ja vas, odgovara AV.

Onda je Porfirije, nakon svojevrsnog privođenja u Patrijaršiju Zdravka Krivokapića, premijera susjedne i nezavisne države, izdao ne baš prikladno saopštenje, kakvo recimo ne bi moglo izaći sa istog mjesta taman da je njegova svetost Aleksandar Vučić zatvorio sve crkve po Srbiji, a samog Porfirija stavio u džip sa Đilasom i Šolakom. Što bi Informer, Pink, Happy i istoričar Raković nazvali najznačajnijim potezom jednog državnika u istoriji Srbije na planu sekularizacije države i oslobađanju Srba od religije kao opijuma za narod. Ni tada, dakle, vrh SPC ne bi šamarao šefa Srbije kao što je to uradio sa crnogorskim premijerom, spočitavajući mu kašnjenje na sastanak, nepotpisivanje ugovora, diskriminaciju svetosavske crkve, čak uz prijetnju da “SPC i njen verni narod i u ovim okolnostima neće odustati od odbrane svojih prava i svojih svetinja“!

Mislilo sam da je riječ o početnom nesnalaženju novog patrijarha, kad eto nam Porfirija, ovih dana, u još jednoj epizodi telenovele “Montenegro wild beauty”, koju režira njegova svetost AV. Kaže patrijarh, povodom Rezolucije, da su “oni koji su na krilima i u snazi mitropolita Amfilohija” došli na vlast, sada “izneverili poverenje mitropolita".

Kada je izabran za patrijarha u jakoj konkurenciji dva stopostotna režimska protivkandidata, neki optimisti su me ubjeđivali kako će Porfirije i na novoj poziciji biti blagorodan, mudar i svoj kakav je bio dok je stolovao u Zagrebu. Sumnjičavo sam vrtio glavom, ne zbog Porfirija već radi njegove svetosti Aleksandra Vučića. U takvom poretku, naime, jednostavno nema mjesta za bilo kakva soliranja. Ili mudrost. „Demokratija je kao otrov, može da liječi ali može i da ubije - sve zavisi od doziranja“, cinično poručuje dugogodišnji Putinov mastermind Vladislav Surkov. Hibridna autokratija nema senzibilitet za različitosti i svakog, pa i patrijarha, postavlja pred jednostavan izbor - da bude vatreni poklonik i bespogovorni sluga firera ili veleizdajnik i plaćenik Zapada. Porfirije je, nažalost, već izabrao.

“Zagreb i ja se volimo tajno

Sve želim reći, al se bojim

Njegovi ne bi sretni bili

A možda ne bi niti moji”…

Ovo je refren čuvene pjesme Arsena Dedića, koja je bila inspiracija zagrebačkom mitropolitu Porfiriju za pomenuti naslov knjige. Iako je nezahvalno stihove prevoditi u političku realnost, ispada da Porfirije nije sretan sa Vučićem, ali da smo se džaba nadali da nakon izbora za patrijarha ni Vučić neće biti sretan sa Porfirijem.

Preporučujemo za Vas