Jedan Toni Rebić je u Imotskom džabe obavio nekoliko poslova koje su godinama propustili obaviti gradski službenici koji su za to plaćeni i to je, razumljivo, potonje naljutilo. Uredski besposličari, nesposobnjakovići, pijanci i pospanci trgnuli su se iznenađeni i uvrijeđeni da je jedan građanin, po zanimanju stolar, bez ikakvog materijalnog interesa, potaknut jedino nesebičnom željom da njegov grad bude uredniji i sigurniji, kupio nešto dasaka, vijaka i boje, pa nekoliko popodneva pilio, bušio, blanjao, brusio i bojio, da bi naposljetku popravio neke klupe i stara gradska vrata.
"Kakva drskost!", zavikali su nadležni osjećajući – ne bez razloga, ako ćemo pravo – da im se Rebić ruga, da pravi budale od njih. Na gradskoj internetskoj stranici prozvali su ga da im duguje nekakav novac, potanje ne objašnjavajući po kojoj osnovi i koliki mu je dug, a prijete i da će ga kazniti kako radi bez dozvole, kako je to nedopustivo. Gdje bismo došli da svatko tako radi za opće dobro?
Činovnička je taština očito smrtno ranjena besplatnim trudom stolarskog entuzijasta. No, možda i više od emocionalne pogođenosti, Rebić ih je i materijalno, financijski potresao. On nije samo upozorio na lijenost, ravnodušnost i nemar vlasti, već je učinio nešto opasnije, načeo je jedan gadni lopovski sistem. Ugrozio je mnoge male, zgodne zarade koje spretniji članovi vladajuće stranke uzmu preko svojih redovnih plaća, obično u gotovini, neoporezovane i neprijavljene. Često im ni žene ne znaju da su oni to gepili.
Zamislite, da Rebić nije na svoju ruku i iz svoga džepa, za samo tri ili četiri stotine kuna i desetak radnih sati popravio klupu uz Modro jezero, kako bi klupa bila popravljena da je hadezeovska vlast u neodređenoj budućnosti to nakanila učiniti. Znajući kako se to inače čini u nebrojenim suspektnim slučajevima, u neobično dugotrajnim, složenim i skupim zahvatima na kolodvorima, tramvajskim stanicama, sportskim dvoranama, parkovima, izletištima, trajektnim pristaništima, fontanama, žičarama i drugim javnim objektima, vjerujemo da možemo dosta vjerno predstaviti kako bi to izgledalo.
Nekakav bi hadezeovac na položaju, nazovimo ga za priliku Jure Glavonja, prvo raspisao natječaj za obnovu pet klupa uz Modro jezero. Da sve bude, kako se kaže, transparentno. I po Zakonu o javnoj nabavi, razumije se. Natječaj bi bio vrlo precizan. Pod točkom tri tražilo bi se, na primjer, da izvođač radova ima brkove, da mu ime počinje sa S, a prvo slovo prezimena da mu bude M. Tako bi se zgodno udesilo da jedini koji ispunjava sve uvjete ispadne brkati Stipe Mudonja, inače vjenčani kum Jure Glavonje.
Za klupe bi Stipe Mudonja uzeo najbolje drvo, uvoz iz Rusije, dvadeset kubika za sto dvanaest tisuća kuna i dao ga raspiliti za nešto manje od dvadeset sedam i pol tisuća. Zatim bi obrusio i obojio metalne nosače za jedanaest tisuća. Sedamdeset sedam pocinčanih vijaka od sedam centimetara platio bi tisuću i četristo po komadu. Novi betonski temelji za pet klupa došli bi jeftino, četristo trideset tisuća. Montaža svih dijelova stajala bi na kraju šest stotina devedeset tri tisuće i sedamsto četrdeset tri kune i šesnaest lipa.
Nakon sedamnaest mjeseci intenzivnih radova klupe bi napokon bile dane na upotrebu općinstvu, uz prigodnu svečanost s orkestrom gradske limene glazbe, za Dan pobjede i domovinske zahvalnosti, a nekako bi se istovremeno, ali neusporedivo tiše i skromnije, i Jure Glavonja i njegov kum Stipe Mudonja uselili u nove obiteljske dvokatnice u Podbablju, sa svim prozorima, vratima, ogradama i terasama od prvorazrednog sibirskog ariša.
Vidite razliku. Kad entuzijast i amater popravlja klupe, to su uvijek samo klupe, a kad se uključi vlast, stvara se dodatna vrijednost. Cijeli niz članova političke stranke za koju u Imotskom pokorno glasaju tu nešto odnesu pod jaketom. To je ekonomija na kojoj trideset godina počiva čitav sistem. Da sutra krenemo svi kao Toni Rebić raditi nešto besplatno, potaknuti jedino nesebičnom željom da ne živimo u svinjcu, zauvijek bi nestalo Hrvatske koju svi poznajemo i volimo.
Bonus video:
