Foto: Jasninaputovanja.me

JASNINA PUTOVANJA

Upoznaj domovinu: Kanjon rijeke Bistrice

Pošto volim sebe da smatram promoterom ljepota naše zemlje, predstaviću vam jedan svježi poduhvat turističke organizacije Bijelo Polje: stazu od sela Bistrica do manastira (crkve) Svetog Nikole u Podvrhu, uz kanjon rijeke Bistrice

18270 pregleda 9 komentar(a)
Foto: Jasninaputovanja.me
Foto: Jasninaputovanja.me

Mislim da od preko 120 blogova koje sam do sad napisala sa teritorija opština Bijelo Polje i Berane imam samo po jedan. Daleko od toga da je razlog tome to što na teritorijama ovih opština nema prirodnih ljepota. Prije će biti da nisu dovoljno ispromovisane i poznate široj javnosti. Pošto volim sebe da smatram promoterom ljepota naše zemlje, predstaviću vam jedan svježi poduhvat turističke organizacije Bijelo Polje: stazu od sela Bistrica do manastira (crkve) Svetog Nikole u Podvrhu, uz kanjon rijeke Bistrice.

Naime, krajem jula su na stranici TO Bijelo Polje objavili da je staza markirana i stavljena u funkciju. Samo nekoliko dana kasnije taj tekst je pročitala moja drugarica po ljubavi prema šetnjama i prirodi, Sanja, i budući da je iz ovih krajeva sama pošla u izvidnicu. Staza je oduševila i odmah mi je javila: “Vodim te prvom prilikom. Ovo moraš da vidiš.” Iako sam bila nestrpljiva, prilika se ukazala tek poslije mjesec i po dana. Na većoj teritoriji zemlje je najavljena kiša, dok je, po prognozi, u Bijelom Polju trebalo da progrijava sunce. Vozeći se prema cilju, dok je kiša lila, počeli smo da sumnjamo u prognozu. Od Bijelog Polja smo skrenuli prema selu Bistrica. Selo je od grada udaljeno nekih dvadesetak kilometara. Kiša je stala. Prolazili smo kroz sela za koja nikad nisam čula. Kroz lijep krajolik sa velikim brojem kuća, što onih u kojima ljudi žive, što onih koje služe kao reklama vlasniku. One se rijetko i kratko otvaraju, ali govore o tome koliko je vlasnik uspio u životu. Ako je to mjerilo uspjeha, mogu reći da ima obilje uspješnih ljudi iz ovog kraja.

Kad se prođe centar sela Bistrica, koji se zove Kahve, put se račva. Pravo nastavlja asfaltni put koji ide do iznad manastira na Podvrhu (koji je i cilj naše ture, samo drugim putem). Lijevo se odvaja makadamski put. Pošto smo imali sreću da smo se vozili terenskim autom, a s obzirom na priličnu oblačnost i potencijalnu kišu, provozali smo se još oko 2 km, skoro do kraja makadamskog puta. Zaustavili smo se malo prije lijepe memorijalne česme.

rijeka Bistrica putovanja
foto: Jasninaputovanja.me

Nastavili smo makadamskim putem ali smo vrlo brzo, prateći dobro postavljene markacije, produžili stazicom ostavljajući makadamski put sa lijeve strane.

rijeka Bistrica putovanja
foto: Jasninaputovanja.me

Prethodnih dana je padala kiša pa je staza bila dijelom blatnjava i klizava, ali smo se tješili da je zato rijeka ljepša jer ima više vode. Rijeka Bistrica, koja nam je bila sa desne strane, još u startu me oduševila. Odmah sam počela da zaostajem za ostatkom ekipe pokušavajući da fotografišem svaki buk, svaki kamen i ogromne lokvanje kakve sam do tad viđala samo u Biogradskoj rijeci na njenom ušću u Biogradsko jezero. Što smo više hodali rijeka je bila sve ljepša, brža, sa više kaskada…

rijeka Bistrica putovanja
foto: Jasninaputovanja.me

Ubrzo smo došli do drvenog mostića. Na drugoj obali se uočavala klupa. Staza ipak nije tamo nastavljala. To je samo mjesto za prvu pauzu. Mi se još nismo bili umorili. Tek smo pošli. Za most fali mala stepenica. Ko ima snage u rukama, može se potpomognuti sajlama. Ja sam se, kao i obično, uzverala snagom volje. A Sanja lagano…

rijeka Bistrica putovanja
foto: Jasninaputovanja.me

Posle nekih četrdesetak minuta hoda (mada, priznajem, slabo sam gledala na sat, a i išla sam sporo zbog stalnog stajanja radi fotografisanja), staza je napustila obalu rijeke i skrenula lijevo, kroz šumu. Ovaj dio ture je tokom ljeta zgodan jer se pobjegne od vrućine. Mi smo uživali jer smo se bez napora popeli i uskoro Bistricu gledali “sa visine”. Uskoro smo naišli i na mjesto za odmor koje nam je bilo simpatično, ali se nismo zadržavali. Staza se poslije kraće šetnje kroz šumu opet spustila do obale rijeke.

rijeka Bistrica putovanja
foto: Jasninaputovanja.me

Bistrica je bila sve ljepša i fotogeničnija, a najljepša sa mosta koji je trebalo da pređemo da bismo nastavili put ka manastiru. Uz najveći trud smo pokušavali da sa mosta uhvatimo ljepotu rijeke fotoaparatom iz raznih pozicija, što nije bilo baš jednostavno. U stvari, nemoguće je. Koliko god neko bio dobar fotograf, rijeka se ne može predstaviti fotografijom. Vizuelno je samo dio ugođaja jer je potrebno i čuti huk vode. Ja sam se toliko zanijela da sam most fotografisala tek kad smo se sa druge obale ponovo ušli u šumu.

rijeka Bistrica putovanja
foto: Jasninaputovanja.me

Čim smo prešli most, putokaz nam je pokazao uzbrdo, kroz šumu. Kraj je septembra i na putu do tog mjesta smo vidjeli dosta šarenog lišća koje najavljuje jesen. Međutim, ova šuma je imala tako svijetlo zeleno lišće kao da je sami početak proljeća. Malo, malo, pa bi se nekome otelo: “Kako je divna šuma…” Bistricu smo ostavili dolje.

rijeka Bistrica putovanja
foto: Jasninaputovanja.me

Idući ka cilju nailazili smo na kupine, drenjine, divlje kruške i jabuke. Čak smo našli i jednu jagodu koja je skroz promašila period sazrijevanja. Reče Duško: “Ovu turu bi mogli da nazovemo ‘Voćna tura’. Nijedan cvijetak vrijedan pomena nisam ugledala. Ali je zato tu bila neobična pečurka, obaljeno stablo, prirodne ikebane i svašta nešto što nije uspjelo da se ugura u kolaž.

rijeka Bistrica putovanja
foto: Jasninaputovanja.me

Po izlasku iz šume naišli smo na prostranu livadu iznad koje smo ugledali manastir (negdje piše crkva, negdje manastir) Svetog Nikole u Podvrhu. Iznenadio me je originalnošću. Popeli smo se do njega i obišli ga, a ja sam pročitala na prilično izblijedjeloj i oštećenoj info tabli mnoge zanimljivosti o manastiru, tako da me je još više oduševio. Crkva je sagrađena 1606. godine. Pokrivena je krovom od klisa i spolja izgleda kao obična seoska kuća. Kupola se može vidjeti samo iznutra. Razlog za ovakvu gradnju je pokušaj da se crkva prikrije i sačuva od Turaka. Sredinom prošlog vijeka u manastiru je pronađeno Divoševo jevanđelje, nastalo oko 1330. godine koje se izdvaja ljepotom ukrasa. Ono se sada čuva u Crkvenom muzeju na Cetinju. Ikonostas ove crkve je bio dio eksponata koji su 1971. godine u Parizu sačinjavali izložbu “Umjetnost na tlu Jugoslavije”, koja je osvojila prvu nagradu na sajmu. Crkva je nekada bila dobro sakrivena, iznad ulaza u Đalovića klisuru, na nadmorskoj visini od 780 metara. Sada do nje vodi novi asfaltni put koji ide uz lijevu obalu rijeke Bistrice, a koji se iznad crkve i završava.

rijeka Bistrica putovanja
foto: Jasninaputovanja.me

Odavde će žičara turiste da vodi (ili, bolje rečeno, nosi) turiste do ulaza u Đalovića pećinu. Ta pećina, klisura koja do nje vodi i rijeka Bistrica predstavljaju neodvojivu prirodnu cjelinu. To je ono najljepše što ovaj kraj ima (uz rijeku Lještanicu) i čime se nada da će se sa uspjehom predstaviti svjetskoj turističkoj zajednici.

rijeka Bistrica putovanja
foto: Jasninaputovanja.me

Ne znam koliko im ta nada stoji na stabilnim osnovama. Jer, plan da se na početku ove staze, u blizini sela Bistrica, počne izgradnja tri hotela, meni lično izgleda više nego megalomanski. A koliko do juče su ovu ljepoticu, ovaj biser od rijeke, Bistricu, htjeli da stave u cijev. Prvobitno čak i da naprave akumulaciju. To je bila prva planirana minihidroelektrana na području naše zemlje. Ideja o njoj je začeta još 2012. godine. Peripetije koje su pratile ovaj “projekat” sam u više navrata pratila u emisiji “Bez granica” moga omiljenog TV novinara Seada Sadikovića. Ko ima želudac na linku može pogledati ovaj horor prilog. Kako reče Sead u emisiji : “Krenuli su silom na sramotu, bagerom na ljepotu”. Srećom, posljedice ovog nepočinstva, kada je devastiran najljepši, srednji dio toka rijeke, nisu previše uočljive. Bar nama koji nismo imali prilike da ovuda prođemo ranije. Više se uočavaju posljedice koje je izazvala izgradnja puta iznad lijeve obale rijeke. Na više mjesta ima odrona i obaljenih stabala drveća. Kao što sam mnogo puta do sad napisala, ne mogu da shvatim kako to da su se namnožile bezobzirne ljudske jedinke koje zbog svojih ličnih interesa ne prezaju od toga da čitavo čovječanstvo liše prirodne ljepote. I kako smo mi došli do toga da je onima koji upravljaju ovom zemljom bitniji interes tih nezajažljivih sebičnjaka od svih nas ostalih. Ta pitanja će ostati bez odgovora, a ja se iskreno nadam da će nova vlast biti drugačija i da će interes zajednice biti jači od interesa pojedinca.

rijeka Bistrica putovanja
foto: Jasninaputovanja.me

U povratku smo se ponovo zadržali kod mosta. Na kratko su se oblaci razmakli i pojavilo se sunce. Grabila sam da napravim još koju fotografiju pod svjetlošću sunca. Iznenada, kao što se i razvedrilo, još brže se naoblačilo i počela je da sipi sitna kiša. Srećom, bili smo spremni. Samo smo izvadili kišne kabanice iz ranaca. Pošto je moj drug Đole po ravnom više letio nego hodao, stigao je do auta prije nas i onda došao za nas troje koji smo gacali po lokvama. Kako smo mu se obradovali!

Planirali smo da obiđemo i selo Bistricu: veliku osnovnu školu, džamiju, ribnjak… Kiša nam je te planove odložila za neku drugu priliku. Kad smo stigli do kamenog mosta u selu Lozna kiša je već bila prestala. Izašli smo da osmotrimo most koji predstavlja jedan od bolje sačuvanih objekata iz turskog doba na ovim prostorima. Sagradio ga je neimar Proka, a o gradnji mosta postoji i legenda. Ona kaže da je Proka jednom prilikom ubio neznanog hajduka kod kojeg je pronašao vreću zlata. Da bi okajao grijeh zbog ubistva odlučio je da to zlato upotrijebi za izgradnju mosta na rijeci Bistrici. Most je nevješto restauriran. Služi svrsi, ali je izgubljen kao spomenik kulture. Bar za sad.

rijeka Bistrica putovanja
foto: Jasninaputovanja.me

Plaža u blizini mosta je omiljeno mjesto za kupanje što se vidi po velikoj količini smeća koja se na tom mjestu nalazi. Žalosno je kako i dalje ne shvatamo koliki je značaj očuvanja životne sredine i odlaganja otpada tamo gdje mu je mjesto. Bojim se da će proteći još mnogo vode Bistricom prije nego što iz njenog korita i sa njenih obala nestane smeće. Ista mi se misao javila i kad smo stigli do ušća Bistrice u Lim. Moram priznati da samo ušće nije atraktivno koliko sam očekivala. Okićeno smećem, gumama, gajbom piva… baš me nije dojmilo. Uspjela sam da na fotografiji vješto izbjegnem sve te nepotrebne “dodatke”.

rijeka Bistrica putovanja
foto: Jasninaputovanja.me

Malo su ga “izvadile” ptice kojima se nismo nadali na ovome mjestu. Mislim da se radi o sivim čapljama. Konobar mi reče da su to kormorani. Sumrak i domet objektiva su uticali na kvalitet fotografije, ali mislim da se ipak može prepoznati o čemu se radi.

rijeka Bistrica putovanja
foto: Jasninaputovanja.me

Restoran Ušće je bio dobar. Morali smo da probamo lokalni specijalitet: kačamak sa heljdinim brašnom. Dva i nešto sata vožnje u povratku do kuće je proteklo uz takav smijeh da sam se bojala da će mi usta ostati kriva. Na rastanku, naravno, dogovor za narednu turu. Ovakvo druženje je ljekovito.

Preporučujemo za Vas