Nije lako po ovom vremenu stajati u redu i čekati da platiš račune. Onima koji podižu novac, sigurno je drugačije. Puste misli da lutaju, same po sebi. Dok se pogled ne zaustavi na detalju. Sasvim slučajno, ovoga jutra na reklamnom posteru u predvorju. Majka sa bebom u naručju.
On se i ne sjeća šta je na njemu pisalo, ali nikada neće zaboraviti osmijeh djeteta koji ga je vratio u djetinjstvo. Osmijeh koji nije koštao ništa, a davao je tako mnogo. Jer, takav osmijeh ne može da se kupi, pozajmi, ukrade. Teško ga je izmoliti, a gotovo nemoguće ponoviti. Osmijeh djeteta govori sve jezike na ovom svijetu i svi ga jednako razumiju.
Da je samo mogao zamrznuti taj trenutak. Ne, slike prošlosti se ređaju kao u najstrašnijim snovima. Nepovezane, neobjašnjive. Pokušavao je sebi da objasni otkud nasmijani lik Bude pored izvora sa učenikom koji je polomio krčag, Cezara kada ugleda Bruta, Isusa kada ga je Juda poljubio. Lazara na večeri ili Đorđa Petrovog kada ga je iz sna prenuo iskeženi kum.
Duhovi prošlosti. Čudni, da čudniji ne mogu biti. Đokondino koketiranje ili princezina velška čežnjivost. Opet onaj Čaplinov prezirni u „Velikom diktatoru“, osmijesi trojice u Teheranu. De Nirov iritantni kao taksiste. Smijeh ludila i anarhije, uličnog klovna. Ili Ničeov, dok traži grad u kojem nema tužnih. Osmijesi koji su kao presuda dok ispisuju nestvarne živote i sudbine mnogih. Kroz vrijeme koje traje.
Zna on da osmijehom tražimo da nas drugi prihvate. Da im poručujemo da im nijesmo prijetnja. To je onaj poznati osmijeh prolaznika. Za razliku od lidera koji se rijetko osmjehuju. Oni jednostavno ne žele da ostave utisak da su se pokorili. Njihov osmijeh je taman takav da bi samo pokazali zube. I ništa više. Samo bore na licu pričaju da je nekada i osmijeha bilo.
Vjerovatno su ljudi u redu komentarisali politička dešavanja. Zašto bi se, inače, vratio političkoj svakodnevici i još poznatijim likovima i njihovim osmijesima. Jer, bar se njemu tako čini, oni najčešće pokušavaju da upravljaju licemjernim osmjesima.
U popularnoj TV emisiji kada usiljeni novinar/ka sagovorniku ne da da dođe do riječi. Odgovori su, unaprijed, gotovo nametnuti. Tada se oni najčešće izgube sa kurtoaznim osmijehom loše vijesti. To je ono u stilu kad ti saopšte da nema više slobodnih mjesta u restoranu.
Najčešći su prezirni osmijesi kod potpisivanja ukaza o proglašenju zakona ili upitnim razrješenjima. Pri potpisivanju sporazuma o saradnji. Imenovanjima. Opozivu. Davanju riječi - proceduralno. Replikama. Kombinacija ogorčenosti i gađenja.
Zavidio je slijepima. Nigdje više onog Ljubovog, nonšalantnog, gotovo mangupskog, a prkosnog. Veličanstvenog i vanvremenskog.
- Molim Vas, gospodine, Vi ste na redu! Reče anđeoski lik, sa osmijehom koji je iznova probudio u njemu radost života.
Autor je član Generalnog sekretarijata CIVIS-a
Bonus video:
