VIŠE OD RIJEČI

Spomenici

A kako je i kada došlo do ovakvog stanja? Kod tolike silne antifašističke retorike doskorašnje vlasti, pomislio bi čovjek da su u tri decenije njihovog vođenja države bar antifašistički spomenici kako treba paženi. Ali, upravo u to vrijeme ti su spomenici zarasli u korov, propadali i bili ponižavani…

22533 pregleda 32 reakcija 32 komentar(a)
Spomenik herojima ustanka protiv okupatora, Foto: Savo Prelević
Spomenik herojima ustanka protiv okupatora, Foto: Savo Prelević

Lijepo zamišljen i realizovan dodatak u prazničnom broju Vijesti posvećen antifašističkim spomenicima u Crnoj Gori pružio je priliku za nekoliko zanimljivih uvida.

Većina ovih spomenika nastajala je nakon Drugog svjetskog vrata u sistemu koji je bio ideološki utemeljen u toj ratnoj pobjedi. Važno je biti svjestan toga jer spomenički fond je nešto što možda najpreciznije oslikava duh jedne epohe, njen kulturni profil i stremljenja jednog društva.

U najširem, spomenička politika uvijek predstavlja aktuelni kulturni model. Ne ulazeći u same događaje koji su bili povod obilježjima niti u njihovu političku, istorijsku ili kakvu drugu genezu, ovdje dakle govorimo o konceptu obilježavanja - sugerisanog pamćenja, nazovimo to tako. A tada jasno vidite, gledajući spomenike, kako je jedna epoha vidjela sebe i što je smatrala važnim, poučnim u najosnovnijem smislu. Što je bilo ono što su vjerovali da moraju neokrnjeno predati potomstvu.

Opet, važno je biti svjestan činjenice da sam koncept klasičnog spomenika u sebi ima nešto od protoreligijskog poriva, spomenik je, još u antičko vrijeme bio najkraći i, ljudi su vjerovali najpouzdaniji put do tzv. besmrtnosti.

Nedavno je srušen spomenik jednoj izuzetnoj partizanki. Neobično, ali izgleda da je i “vjetar” počeo da radi što i mladi desničari. Taj vjetar može da učini što nijedan drugi vjetar, reklo bi se. Primitivni i duboko uznemirujući napadi na antifašističke spomenike u CG, vrlo su učestali posljednjih mjeseci, ali očito je da nisu jedini problem samo pišači i rušitelji. To je samo najsvježiji sloj jedne tužne priče.

A kako je i kada došlo do ovakvog stanja? Kod tolike silne antifašističke retorike doskorašnje vlasti, pomislio bi čovjek da su u tri decenije njihovog vođenja države bar antifašistički spomenici kako treba paženi. Ali, upravo u to vrijeme ti su spomenici zarasli u korov, propadali i bili ponižavani… Kako vjerovati takvom antifašizmu? Oni su od svega u što su se zaklinjali - od Jugoslavije, Crne Gore, antifašizma i evropske ideje - napravili parodiju i sprdnju. Na žalost i na nesreću Crne Gore to je bila osnovna mjera njihovog stvarnog (ne retoričkog) djelovanja.

Prelistajte pomenuti dodatak - među spomenicima nastalim u šezdesetim, sedamdesetim i osamdesetim godinama XX vijeka, ton koji tamo dominira, uprkos jasnom ideološkom profilu, sasvim je modernistički. (Zanimljiv detalj je i apsolutna dominacija ćirilice, očito je ona tada bila “ravnopravnija”.)

Uporedimo li period tzv. tranzicije i njenu spomeničku politiku sa epohom SFRJ, rezultat je porazan po ovo društvo. Uopšte ne izgleda da se ide naprijed. Čak suprotno. Dominira akademski kič, a ton daju nakazni pokloni (Puškin, Visocki, azerbejdžanski pjesnik)... Jasno je da u spomeničkoj politici više nema jasne ideje i stava.

Nijedna od novih spomeničkih skulptura u estetskom smislu ne može se primaći Stanićevom Jovanu Tomaševiću. Ili, koliko je superioran spomenik na Gorici u odnosu na neke slične pokušaje. Tada imate razuđenu scenu - zastupljeni su i velikani (Kana i Bogdan), a tu su i zanimljivi i konsekventno apstrakno-modernistički pristupi S. Vukajlovića, M. Vukovića, A. Markuša… Danas je sve u znaku kič realizma i ništa se ne nazire iza gole mimetičke namjere.

Jedan od netipičnih izuzetaka (kojih na sreću ima) je zanimljiv spomenik lokalnom oriđinalu u Herceg Novom.

Doduše ne samo spomenička paradigma, i paradigma političara je u naše vrijeme doživjela ozbiljne i znakovite transformacije.

Eto, hoće Bato da vraća Karađorđevićima zemlju. Cijelu, reklo bi se. Omeđen duhovnim toposima poput trubača, postao je hodajući spomenik neznanju, nekompetenciji i svemu onome najgorem što je Budva iskusila posljednjih decenija.

Izgleda da je tranzicija i Budvi donijela spomenik oriđinalu. I to pokretni…