Kadrovi partija koje imaju problem sa crnogorskom državnošću sada su počeli da zloupotrebljavaju do skoro prestižne smotre kulture. To im nećemo dozvoliti! - zagrmio je DPS na Ilindan. I zapalio društvene mreže žešće od ostarjelog Ilije Gromovnika, jer je u varničenju prednjačio partijski podmladak.
Žali bože đece kojoj roditelji nikad nijesu pričali kako je lijepa bila mladost u kojoj je muzika mogla izazvati svađe isključivo muzičke prirode. Dobro, eventualno i fizičke, neke instrumente zaista nije bilo lako nositi. Od toga je teže samo ovo na šta pristaje današnja mladež - da bude instrumentalizovana...
* * *
Na mladalačku spremnost da se žrtvujem zbog muzike podsjećaju me dva-tri požutjela fotosa iz osnovne. U koju sam išla načmorena i mrzovoljna, samo zato što sam morala.
U muzičku sam bukvalno lećela, uprkos tome što sam morala da nosam opuč-harmoniku. Dok sam je prebačala iz ruke u ruku, činilo mi se da glavna ulica u mom gradu ima bar pet kilometara, iako je desetak puta kraća.
Sve mi je išlo od ruke, i teorija i praksa u vidu Bahovih sonata i Šopenovih etida. Menuetima sam baratala kao prostom rečenicom, ali solo pjevanje kao u pačjoj školi - nikud od početka. Tako je i dan-danas.
Ispjevala sam se kršteno, iz svega mozga, samo tokom onih 15 godina okupljanja liberala na ulicama i trgovima. Zato što me nije mogao čuti ni prvi do mene, a kamoli ostali učesnici brojnih mitinga od kojih je svaki počinjao i završavao sa Oj, svijetla...
* * *
Znala sam u to doba tri-četiri verzije teksta, danas se ucijelo ne mogu sjetiti ni ove službene iz himne.
Prestala sam da je pjevam kad je postala državna, ali ne zato što sam prestala da volim Crnu Goru. Nego zbog toga što nijesam mogla u hor sa onima koji su je, dok je bila samo himna LSCG-a, nazivali ustaškom. Da ne pominjem batine koje su mlađanim liberalima sljedovale čim je zapjevaju mimo kućnog praga...
Naravno da nije lijepo bojkotovati državnu pjesmu zbog bojkota koji su liberali trpjeli dok je bila samo njihova, ali teška sjećanja često nadjačaju razum. Zato sad teško da bih mogla dalje od prve strofe, sve i da se nekim čudom vrati inspiracija iz devedesetih.
A ne vraća se, ne bar ona naša. Nego samo tamonjihova, zbog koje smo i izlazili na Ulicu, neslobodna, cenzorska, špijunska i primitivna.
U stvari, nikud nije ni odlazila, zlo koje je uzgajano trideset godina ne odlazi tek tako, samo jednim izbornim porazom.
* * *
Tako je to s politikom, ona koja je utemeljena u zlu ne umije da izgradi ništa osim zla, ne pomaže tu krečenje fasade. Da se to zlo ne može sakriti, pokazala je hajka na mladu opersku pjevačicu nakon prijave protiv organizatora Filmskog festivala u Herceg Novom. Ničim izazvane, što bi rekli ratnički nastrojeni rodonačelnici depeesa.
Da li je počinjena povreda ugleda Crne Gore iz člana 198 Krivičnog zakonika Crne Gore ili prekršaj utvrđen članom 29 stav 1 tačka 7 Zakona o državnim simbolima i Danu državnosti - pita depees svoje "nadležne organe", iz kojih ni skoro godinu nakon poraza ne smije da izađe.
Ako to uradi, pola partijskog rukovodstva neće - bez skoro - bar deceniju izlaziti na slobodu.
Od straha da će pasti odbrambena gotovost partijskog bašibozuka na društvenim mrežama, depees nije smio ni da prepriča a kamoli da citira kako je to državi povrijeđen ugled.
- Rijeka će u dva mora/ slavićemo našu zemlju/ u dva mora/ da je vječna Crna Gora/ da je vječna Crna Gora... - ovako je integralno izveden taj žestoki napad na suverenitet i integritet Crne Gore.
Nije tu bila neophodna neka opsežna istraga, trebalo je samo preslušati dva snimka i čuti da se "u dva mora", očiglednom greškom, ponavlja dva puta i da nedostaje "naših vala", "uskačući" i "glas nositi okeanu"...
Silom prilika umetnute riječi, "slavićemo našu zemlju", mogu uvredljivo zvučati samo depeesu koji je sve učinio da tu zemlju - upokoji.
* * *
Da upokoji i himnu, pokušavao je predsjednik te zemlje u dva mandata, i to namjerno a ne greškom:
- Dvije strofe slušam sa zadovoljstvom, a dvije zato što sam obavezan. Kao predsjednik države koja se ponosi antifašističkom tradicijom ne mogu imati razumijevanja za stihove čiji autor ne pripada toj tradiciji.
Depeesu nije na um palo da podnese prijavu protiv svog potpredsjednika. Ne zbog toga što je on bio i šef države, nego zato što je bilo jasno da njegov stav dijeli pola partije.
Znao je to i Filip Vujanović, zato je lični i polupartijski stav pretvorio u državni:
- Mislim da suštinski nije važno ko će inicirati promjenu teksta himne, trebalo bi ga što prije promijeniti i prilagoditi ga opštem doživljaju i poštovanju, da himnu svuda slušamo i da imamo tekstualni sadržaj svuda jednako poštovan!
Depees ni tada nije podnio prijavu, naprotiv:
- On je odavno čovjek koji, da tako kažem, ima jedan politički, državnički manir kojim vjeruje da može doprinijeti da te sulude podjele u Crnoj Gori ne provocira - bio je pun razumijevanja čak i Miško Vuković.
* * *
Sad kad i najljući protivnici slušaju himnu do kraja, kad se i u Herceg Novom nakon godina bojkota čuju i stihovi a ne samo melodija, ni on ni njegov depees nijesu pokazali trunku razumijevanja ni za mladu opersku pjevačicu, a kamoli za rukovodstvo starog festivala.
Čim se bumerang mržnje vratio na fabričku adresu, u depees, partija je pokušala da se izvuče još jednim krečenjem fasade.
- Rekli smo što smo imali, više se nećemo oglašavati ovim povodom kako ne bismo uticali na eventualni postupak - poklopio se depees ušima kao da se ništa važno nije dogodilo.
A jeste, toliko je mržnje sručeno na jednu mladu umjetnicu da to ne može zaboraviti do kraja života.
Da oprosti možda i može, ako Crna Gora jednoga dana prestane da liči na depees...
P.S. Kad je Josipa Lisac na inauguraciji Zorana Milanovića napravila performans od Lijepe naše i pobrkala red riječi o Savi i Dravi, u cijeloj Hrvatskoj pojavio se samo jedan potpisnik krivične prijave. Nadam se da iza ove depeesove stoji bar koja hiljada manje od onih 143.548 s kraja avgusta...
Bonus video:
