BALKAN

Endemska samoljubivost

Pokazali su mnogi pisci, istina, da stvarnost osmatrana dobro izoštrenim okom može biti fantastičnija od svake fantazije, ali da u ovolikoj mjeri stvarnost može biti budalasta, teško da je do sada, ma u kakvoj fikciji, zabilježeno

5324 pregleda 0 komentar(a)
Foto: FB
Foto: FB

Cirkus se nezaustavljivo nastavlja u najbizarnijim svojim razmjerima, onim dobro poznatim, na kojima, uostalom, ovo poludruštvo ili nedruštvo počiva. Šatra je razapeta, klovnovi su oni uvijek isti, do dosade poznati, trikovi su im istrošeni i providni, ali mi aplaudiramo i ne prestajemo. Ali ne samo to, publika kakvu mi ovdje posjedujemo, kakvu je mentalitet zbjega u nama očeličio, aplaudira i onda kada jasno zna da je taj aplauz i za nju samu poguban. Da se iza njegove frenetičnosti čuje grmljavina, krš i lom. No, to nju ne brine, ona jednostavno ne želi drugačije, niti želi vidjeti da li ta predstava nosi nešto dobro za nju, da li se iz nje može sagledati stvarnost ili saznati nešto o sebi. Pa da onda, eventualno, kada razabere to što se na sceni događa, odluči ima li aplauz ikakvog smisla ili nema. Drugim riječima, ovdje ne aplaudira kome se aplaudira, nego onaj ko je navikao da aplauzom isprati svaki cirkus. Pa i onaj koji mu o glavi samoj radi.

Fantastičnije od svake fantazije

Ljeto u našim gradovima traje kao da je posljednje, kao da se treba sad sve što je moguće i propušteno nadoknaditi, pod mišlju sad su nas pustili, ko zna kad ćemo moći ponovo. I to nikome ništa ne govori, taj olako prihvaćeni zanos sa kojim mi bandoglavo upadamo u svaku nesigurnost i budućnost koja dolazi fascinantan je do te mjere da bi ga bilo poučno istraživati u svrhu dokazivanja suludosti ovdašnjeg čovjeka i njegove egzistencije. Naravno, niko se neće baviti takvim istraživanjem nas, jer društva koja nisu u stanju da se samosagledaju, da bar nešto u svom putovanju kroz vrijeme kontinuirano planiraju, odvagaju i pokušaju usmjeriti, uglavnom prestaju biti bilo čija briga. Divljaju jedan period van svih konteksta, da bi u toj svojoj izvitoperenoj endemičnosti prosto bila samougušena. Jer, poznato je, endemsko samozaljubljeno u svoju haotičnost i nesređenost lako je kvarljiva roba. Ispari, kao jutarnja magla. Poslije se, ako nešto ostane, neki arheolozi bave tim nestalim, malo kopkaju, skidaju prašinu i čudom se čude kako je moguće da je nešto takvo kao bosanskohercegovačko društvo, ovakvo kakvo jeste danas, uopšte postojalo.

Zašto sve ovo kao papagaj ponavljač verglam i čudim se onom što malo koga danas ovdje čudi. Prije svega jer mi racionalni dio mojih moždanih strujanja ne dopušta da povjerujem da ovo što se okolo mene dešava zaista jeste stvarnost. Da, pokazali su mnogi pisci, istina, da stvarnost osmatrana dobro izoštrenim okom može biti fantastičnija od svake fantazije, ali da u ovolikoj mjeri stvarnost može biti budalasta, teško da je do sada, ma u kakvoj fikciji, zabilježeno. Svaka fantazija, često sam dojma, nemoćna je pred stvarnosti u ovoj zemlji. Evo samo pogledaje. On se iz Laktaša dvadeset godina disolucira iz ove države, dvadeset godina sisa sa njenih dojki ogromne resurse i oni mu, što pod njegovim šapama leže, dvadeset godina vjeruju u njegove vlažne disolucijske snove. Ne možeš ih ničim razuvjeriti od toga, jer on, ma kakav bio, vjeruju oni, štiti ugodnu toplinu i smrad stada. Anamo njemu navodno suprotni s Miljacke, isto se toliko godina kao bore protiv njegove secesijske disolutivnosti, puna im pluća, kao dima od šiše, državotvornosti, multikulturalnosti i građanskosti, a jesu li uhvatili kakve krivine, rasturiše i kamen na kamenu. I, dakako, i njima ovi isto njihovi što ih čuvaju u stadu, tako godinama vjeruju da oni hoće njemu pružiti otpor i da ih treba sačuvati kao identitetske vitezove.

Kaleidoskop šizofrenije

I to vam je kaleidoskop šizofrenije, razmrljanih fotografija koje ranjavaju mozak razinom svoje ispraznosti. Međutim, kako bi se kazalo, narod to voli, navikao je i uživa, čini se, u tome. Prvo su oni govorili, šta će vam vakcine, sjedite kući i čekajte. Pa čekali i vakcina nije bilo. Nakon što su konačno na radaru opšte europske imunizacije našli i ovaj vilajet, pa nas umilostivili sa razumnim količinama doza, da se više ne odvozimo u komšiluke po zaštitu, građani su složno rekli: ne zanima nas imunizacija, jaki smo mi i ljeto je. Na koncu, između nerazumnosti i bahatosti vlasti i nerazumnosti i bahatosti građana stoji ponor mogućih užasa. Na zdravlje nam ljeto bilo.

(oslobodjenje.ba)