Crna Gora ima pet nacionalnih parkova i šest parkova prirode, takođe zaštićenih oblasti. Jedan od ovih šest je Park prirode Dragišnica i Komarnica, koji zauzima sjeverozapadni dio opštine Šavnik. Ovaj status je dobio prije manje od četiri godine. U periodu koji je tome prethodio vrlo često sam imala prilike da čujem vapaje mještana i boraca za očuvanje prirode zbog nezakonite sječe i besprizornog uništavanja šuma na području Dragišnice od strane koncesionara. Inače je to područje bogato crnim jasenom, jelama i bukvama. Reakcije javnosti su, srećom, urodile plodom i ovo područje je zaštićeno. Osim šumskog bogatstva, ono što krasi ovaj dio naše zemlje su rijeka Komarnica i njen nadaleko čuveni kanjon Nevidio i Boljske Grede.
Gledala sam fotografije planinarskih društava sa ove ture i vrebala priliku da im se pridružim. Pošto je riječ o jednosmjernoj turi od Dobrog dola do sela Komarnica, nisam mogla sama da se uputim njome, bez logističke podrške. Čim je početkom septembra prošle godine moje omiljeno planinarsko društvo PSK Montenegro guide objavilo poziv za ovu turu, prijavila sam se. No tada nisam znala da je, ako želimo da ovu šetnju doživimo u njenom najboljem izdanju, izuzetno važno doba godine. Ne valja kad je korito Komarnice suvo, a ne valja ni kad ima previše vode jer se u više navrata tokom ture prelazi sa jedne na drugu obalu rijeke. Ljeto se primicalo kraju, vode u koritu Komarnice nije bilo, sem vrlo sporadično. Spustili smo se iz Dobrog dola i uputili ka jugu. Sedlo je bilo sa naše lijeve strane. Idilični durmitorski prizori su ostajali iza nas, a mi smo hitali ka kamenitom usjeku. Na jednom mjestu je bilo malo vode pa sam pretpostavila, a kasnijim raspitivanjem i potvrdila, da je upravo to izvor Komarnice.
Dan je bio vreo, markacije slabe, korito rijeke pusto… Sreli smo se sa još jednom grupom planinara pa smo se zajedničkim snagama nekako spustili do platoa ispod Boljskih Grada. Ne znam ni sama koliko sam puta u šetnjama rekla da me neki prizor ostavio bez daha. I nikad ne slažem. Živimo u prelijepom kutku zemaljske kugle. No, za mene, kao velikog ljubitelja stijena i kamenja (mora da postoji neki naziv za takve osobe), Boljske Grede su pravo savršenstvo. Sjedjela sam na livadi pogleda uprtog u te nevjerovatne oblike kakve samo priroda umije da izvaja i bila očarana. Boljske Grede su, inače, dio masiva Durmitor. Čula sam da poneko uspije i da se popne na njih, mada nema markacija i nije baš bezbjedno. Ostavljam to mladim avanturistima, meni je bio sasvim dovoljan i pogled iz žablje perspektive. Jedna moja prijateljica izgovori suštu istinu: Nema te fotografije koja može da dočara Boljske Grede uživo. Ipak…
Kad smo izašli iz šume i stigli u selo Kozarica, odlučila sam da ovu turu ponovim u nekom boljem periodu godine. Zaključila sam da dio od Dobrog dola do Boljskih Greda nije toliko atraktivan i da se na ovu turu lagano može krenuti iz sela Kozarica.
Zima je ove godine debelo ušla u proljeće. Snijeg se sporo topio. Ne pamtim da se ikad toliko dugo zadržao. Ja sam imala insajdera Veja koji mi je javljao kolika je Komarnica. Kad sam od njega dobila zeleno svijetlo, krenula sam da Dušku pokažem Boljske Grede uživo.
Kad se iz Šavnika krene prema Žabljaku vrlo brzo se stiže do raskrsnice gdje se pravo nastavlja ka Žabljaku, desno spušta u selo Petnjica, a treba skrenuti lijevo, na put koji prolazi pored nekoliko restorana i eko sela, Pošćenskih jezera i sela Pošćenje, te stiže do ulaza u kanjon Nevidio. Na tom putu se može vidjeti i vodopad Skakavica. Ovuda smo prolazili mnogo puta pa se nismo zadržavali. Donje fotografije su snimljene tokom tih ranijih posjeta.
Odavde se nastavlja asfaltnim putem do sela Komarnica, a kasnije i do sela Kozarica. Asfaltni put postaje makadamski, ali sasvim solidan. Lagano se može doći i malim autom do kraja puta, pred ulazak u šumu. Staza je dobro obilježena. Kad smo izašli iz auta, čuli smo zvuk vode. Komarnica je bila tu, ispod puta, zakamuflirana zelenilom.
Ubrzo smo ušli smo u prelijepu šumu. U tri navrata smo preskakali rijeku, ali je vode bilo taman toliko da je to bilo lako izvodljivo. Prošli smo pored malog vodopada sa naše lijeve strane. Najljepši dio Komarnice tokom ove šetnje je mjesto gdje rijeka pravi bazenčić.
Vrlo je zanimljivo i kamenje u koritu, krupno i bijelo. Bilo je i malo većeg uspona kroz šumu, ali kako nas je šuma spašavala od sunca, nikakvu težinu nismo osjetili. Poslije otprilike sat i po vremena (mada smo se prilično zadržavali diveći se, čas šumi, čas rijeci, pa nismo obraćali pažnju na vrijeme), stigli smo do podnožja Boljskih Greda. Na livadi tragovi divljih svinja (a mi nenaoružani ).
Duško mi je rekao da nisam pretjerala kad sam mu govorila da će ga Boljske Grede oduševiti. Odmorili smo se, pogleda uprtog u vrhove. Prvi put bez želje da stignemo do njih jer smo realno još ranije zaključili da to prevazilazi naše mogućnosti.
U povratku smo opet stajali na istim mjestima i pravili iste fotografije. Tura je lagana. Preporučila bih je svakom početniku koji tek kreće da upoznaje ljepote naše zemlje. Jedino, ponavljam, mnogo je važno da se dođe kad ima vode taman koliko treba.
U povratku smo prošli kroz sela Kozarica i Komarnica bez zaustavljanja jer smo imali ideju da “trknemo” i do kanjona Pridvorice. To nije bila dobra ideja, prije svega što je bilo vruće preko svih očekivanja, što je bilo previše vode i što nismo skoro ništa vidjeli, samo smo se premorili. No, to će možda biti tema nekog drugog bloga.
Zaustavili smo se da vidimo ima li vodopada. Inače ga u ovo doba godine nema, ali se ponadasmo da se zadržao jer se i snijeg ovog proljeća držao kao nikad. Curio je u tragovima. Na njegovom vrhu smo primijetili neke šarene tačkice. Shvatismo da su to alpinisti koji su se spuštali niz vodopad uz pomoć konopa i drugih pomagala. Jedva smo ih nazirali. Do sredine maja, ako vas put nanese kroz ove krajeve, vodopad može da se vidi u puno boljem izdanju.
Sela Komarnica i Kozarica su zaista prelijepa i nisu napuštena, što je prije izuzetak nego pravilo. Kanjon Nevidio, kao jedna izuzetna prirodna atrakcija, doprinio je tome da se ljudi ponadaju da će moći da žive od turizma. Ali… Neko se dosjetio da na rijeci Komarnici napravi hidrocentralu. Kad sam prvi put čula za to, smatrala sam to lošim vicem. Međutim, stvar se zahuktava. I pored brojnih primjedbi od strane stručnjaka raznih profila da buduća HE ne zadovoljava ni aspekt održivosti, ni efikasnosti, a da će takođe i značajno da devastira životnu sredinu, projekat još uvijek nije odbačen. Nevjerovatan broj činjenica govori protiv ovog projekta, te se nadam da će razum prevladati i da će se od njega odustati. Park prirode Dragišnica i Komarnica je zaštićeno područje. Takav treba i da ostane radi svih budućih vremena i pokoljenja koji će koristiti neke druge izvore energije, a koji će, sigurna sam, najviše cijeniti ljepotu očuvane prirode.
Bonus video:
