STAV

Petlja

Koliko je samo bijede i licemjerja sadržano u izjavi portparola jednog od DPS-ovih "plemena" u razgradnji, slabašnog, ali doista u toj poroznoj strukturi trenutno najjačeg po volumenu: "Nijesmo bili nikakvi organizatori protesta na Cetinju"

15728 pregleda 37 reakcija 22 komentar(a)
Foto: Vijesti/Boris Pejović
Foto: Vijesti/Boris Pejović

Crnogorski sentiment smatram privilegijom. To čuvstvo, taj duševni pokret zapisan duboko u našoj srži trenom rođenja za života može biti čuvan i očuvan samo pravičnošću i dosljednošću našeg puta. Umjeti ga živjeti bezuslovno i nositi sobom bez interesa i pri tome debelo mariti za njega, esencija je našeg hodočašća ka budućnosti.

Napuštajući prije par dana vazdušni prostor Crne Gore, očiju punih nepregledne slobode, dišući u mašti miris šuma naših u koje još nijesmo uspjeli kročiti, pa ih devastirati, prljati, u oku mi promiče dugačka “zmija” auto-puta što gmiže vrhom prevoja. U trenu, kroz prozor od nekoliko inča vratih pogled odozgo nekoliko desetina kilometara prema Podgorici i sebi u bradu sasuh: kako ćemo ljudi, a to je maltene već sjutra, povezati Jadransko-jonski drum i ovaj krak autoputa, te imati uključenje na moderne transevropske koridore kad nemamo PETLJU.

Bezdušan je i dobrano bez vizije bio onaj što je zaboravi. Odgovornost mora snositi za nemanje iste. I na koncu koštaće nas debelo njegovo izostavljanje PETLJE.

Takvo nam je delanje, poput besprekorno čistog ogledala, pokazalo obrise svekolike bijede, samodovoljnosti i nedoraslosti bivše vlasti, te otkrilo do vrhunca narasle porive lične proždrljivosti. Besprizorna halapljivost je porodila bezočnu nebrigu za javni interes i najavila ogavni trijumf donjeg dijela leđa nad razumnim.

Elem, kako je naprijed navedeno, koštaće nas pozamašno ovaj bezobrazluk i neozbiljnost, ali dakako isuviše nas je stajao i staje nedostatak PETLJE, promatrano u fenomenološkom smislu i jednom važnijem, a drugojačijem kontekstu.

Dobrom poznavaocu prilika, realnom i neostrašćenom hroničaru tridesetogodišnje epohe negdašnje vlasti, a pri tome slobodnom građaninu koji se uspio izboriti da ne pripada makar i najsitnijem kraku osvjedočene interesno-koruptivne mreže DPS-a i njemu podaničkih satelita, te njihovoj kvazi intelektualnoj “fasadi” i samoproklamovanoj eliti, bilo je očekivano, čak se mogao nazreti i tajming i okolnosti za dokaz istorijske nedostatnosti, beskičmenjaštva i skrivanja od odgovornosti onog što je ostalo od DPS klike.

Koliko je samo bijede i licemjerja sadržano u izjavi portparola jednog od DPS-ovih “plemena” u razgradnji, slabašnog, ali doista u toj poroznoj strukturi trenutno najjačeg po volumenu: “Nijesmo bili nikakvi organizatori protesta na Cetinju”.

Nedostatak PETLJE ovdje je čak pitanje dobrog ukusa.

Gospodo, skupi se petlja pa se kaže: - Da, mi smo gospodo organizovali i pozivali da se dođe na Cetinje da se “brani država” (čitaj naše poimanje države), samo smo zaboravili da vam kažemo da nije u pitanju nikakva borba za državu, nego bitka za spašavanje nekoliko desetina nedostojnih, pri tome zbog diskrepance u količini otetog blaga već i međusobno suprotstavljenih i konkurentnih u podozrenju. Trebalo je biti iskren, pa izustiti da je ovo nepristojna borba za njihovo izdržavanje nakon gubitka pozicija, benefita, a za nekolicinu čak i same slobode kroz koji mjesec.

Zaboravili ste da kažete, gospodo, da vam je do nama jedine Crne Gore stalo koliko do lanjskog snijega. Utekli ste da ne pogledate u lice zavedenog i izmanipulisanog običnog čovjeka koga ste s podsmjehom poslali na barikadu.

Poslije toliko vaših izdaja i za ličnu korist zloupotrebe najdivnijeg i najtananijeg crnogorskog sentimenta, mi, za razliku od vas, imamo PETLJU da kažemo - nikada više na vaše barikade. Crnogorska emancipatorska ideja zahtijeva nove i iskrene ljude. Mnogo nas je koji vapimo za CRNOM GOROM iz najljepših snova.

Kako samo karikaturalno danas izgledaju i zvuče negdašnji javni djelatnici prvog ešalona, predsjednici vlada i negdašnji ministri iz ere DPS-a, koji su se, neko puzeći, a neko manje ili više se šunjajući “infiltrirali” na otvoreno Cetinje. Odavno boli saznanje kakav je soj političkih karaktera oponašao najvažnije državne dužnosti. Frustrira knjiški nedostatak PETLJE u njihovom političkom habitusu. Nijesu zucnuli nikada kad je suštinski trebalo i kada je važnost i datost njihove funkcije nalagala, sakrivši se ispod kapuljače privilegija, nedostojni, ponizni.

A PETLJA je zapravo prava i dobra namjera. Kad u složenoj situaciji, u prostor ispunjen strahom, neodlučnošću, neznanjem, neodgovornošću, lošom namjerom, poltronima, neko unese život-baklju i nadasve čistu i dobru namjeru. I lako je za dočarati scenu kad se svi oko tebe izmiču, našavši se baš tada u nekom neodložnom i važnom poslu, a onda zavlada najčudnija i tako zaglušujuća tišina, koja u onom savjesnom, hrabrom, beskompromisnom, a nesebičnom, nezavisno od njegovih godina, mjesta u hijerarhiji, porodi reakciju, mudru ali odsječnu, bezuslovno preuzevši rizik i za one od kojih se na petlju s pravom čekalo.

I čudna je ona. PETLJA. I prirodno je nemaju svi. I nije ni toliko neophodno da je imaju svi… Ali moraju da je imaju neki… I neobična je ona. PETLJA. Niti je polno, niti rasno osjetljiva, niti zazire od političke orijentisanosti. Debelo je imuna na vjersku ili nacionalnu dimenziju ličnog. I mora je biti. Jer ako nje nema ima spontanosti, anarhije. Njen nedostatak ostavlja ogroman prostor za komešanje, apetite nesavjesnih, nerealnih i neskromnih. U tom ogromnom prostoru bez PETLJE, ljudi se najčešće ne snalaze. I na koncu ono što je neobično važno. Svaki od nas, u tajnim odajama svojih karaktera, kojima samo on, krijući ih od svakog drugog, može da pristupi, jasno znade ima li je ili ne. I ljudski bi bilo, kad znaš da PETLJU nemaš, povući se da ne smetaš.

Autor je saradnik Društva za istraživanje politike i političke teorije

Preporučujemo za Vas