DRUGI PLAN

Opet na Dubrovnik?

Bavite se politikom, ulažite u medije, knjige i pjevače, fino se igrajte, i puštite se rata, o patriote silne, znamo se

44138 pregleda 250 reakcija 71 komentar(a)
Iz serije Igra prijestola, Foto: Printscreen
Iz serije Igra prijestola, Foto: Printscreen

Nevjerovatne stvari ljudima izlete iz usta kad su u medijima. Jednom sam u živom radijskom programu iz čista mira prozvao pokojnog nastavnika fizičkog. Ima ona bolest kad moraš da govoriš ružne riječi na stidnim smotrama. Čudesan je aparat mozak, pa se nekad potpuno otrgne kontroli, naročito ako radi preko mjere. Prošle nedjelje, eto, ugledni crnogorski pisac Milorad Popović u par dana je morao da ima dva intervjua u Hrvatskoj, i zamislite, moja tema nije što je prvi dao jednom neonacisti, dakle, štovatelju poglavnika. Moja tema je rečenica iz drugog intervjua, koja odiše epskim zamahom, pa ću je ovdje podastrijeti:

- Ako se u Crnoj Gori dogodi građanski rat, taj svijet koji bude bježao neće bježati ni u Albaniju, ni u Republiku Srpsku, ni u Kosovo, ni u Srbiju, nego će ići na Dubrovnik. U tom smislu, Hrvatska će imati velikih problema, ekonomskih, i tako dalje...

Rat. Izbjeglice. Dubrovnik. Nosilac Trinaestojulske, Njegoševe i svih ostalih nagrada i premija, vrli aperkat crnogorske pravde i istinski pobornik evropskih vrednota, valjda nabrijan nakon ćaskanja sa generalom Prkačinom, spominje Rat. Izbjeglice. Dubrovnik.

Podsjetiću da su posljednji građanski rat vabile konjokradice iz DF-a 2015. godine kad su po CIA priručniku za obaranje diktatura dizali larmu te poslali Medojevića u Brisel da kaže - počelo je. Naslovi o ratnim plaćenicima iz Ukrajine koji stižu da brane Đukanovića bili su pravi hit na profašističkom portalu IN4S, medijskom jadu koji nije poznat samo po tome što ga je osnovao novi rektor CG univerziteta, već i po rokenrol kolumnama onog naciste i čudaka Rakovića.

Samo nek svira rock 'n roll, vjerovatno misle ljudi poput Popovića, Bujaneca, Rakovića i ostalih četničko-ustaško-domobransko-zelenaških propagandista kojima je izgovoriti riječ „rat“ na javnoj sceni kao jabuku pojesti. Oni nadareniji među njima dodaju i sliku, tek da upotpune goblen. Izbjeglice. Kolone. Dubrovnik.

Poput bioloških botova koji ponavljaju ključne riječi da bi ustanovili određeni stepen panike i legitimisali svoje radikalne vizije, ovi lauferi i huškači postaju miljenici medija, sponzora, političkih klanova, i napreduju u društvu do mjesta akademika, vladika, rektora, bez ikakvog poziva na lustraciju ili makar tužbe za širenje panike.

Zna gospodin Popović kao što su znali i deefovi kozaci da rata neće biti, ali rat se mora instalirati u javni govor, kako bismo u povišenoj temperaturi mogli da glibamo redom sve ostale mirnodopske pojmove, i malo po malo doveli sistem do raspada, kako bi naš voljeni poslodavac, vođa, sponzor ili brat od tetke na sljedećim izborima dobio više glasova i opet, nas, ratne drugove, pomaknuo za stepen bliže ćesi oko koje se svi imaginarni i pravi ratovi na koncu i vode.

Ako mene pitaš, cijela ta armija javnih djelatnika treba da se tornja sa svojim povišenim mužjačkim pretenzijama, pseudo zanosima i herojskom dikcijom, od koje mi se sasvim umekšano žitko i feministički sere, jer nisam više voljan da slušam ratnike iz gradske kafane, komandante iz partijskog štaba i bardove nacije koji na koncu ispadaju smiješni.

Jer šta može biti smješnije od kolona izbjeglica koje stazama pijanih dubrovačkih dobrovoljaca 30 godina kasnije idu na triježnjenje na stradunsku kafu, „od čega će hrvatska imati velikih problema, ekonomskih itd.“

Pa ko će u to da povjeruje, da ovdje uopšte može biti izbjeglica? Ovako hrabar narod ne rađa izbjeglice, jok, toliko je srca pod rebrima tribuna i bundžija da bi rat u ovom sokolovom gnijezdu trajao pet minuta. Svi će srcem na bajonete, svi će kao jedan poginuti za domovinu; slušam govore zajapurenih komitskih cvekli i gledam četničko-botovsku soldatesku kako gamiže i preuzima net prostor, srednjak nekako ispadam, jer i sam volim da pokažem srednji prst, ali zašto samo jedan, pobogu kolega, ja dižem oba, i da svima bude malo.

I nije to izjednačavanje dva nacionalizma, to je gledanje primitivnog plemena koje se kao nešto pita sa svojim političkim tikovima, a zapravo izdiše, biološki, ekonomski i kulturno, decenijama, sa ovim ili onim predznakom i gazdom.

Naravno, svesrpski nacionalizam je opasniji, dobro jutro, to je stvar matematike i gole sile, ali treba li zbog toga sumnjati u odvratnost jednog lukrativnog semiustaštva koje se šlepa uz poštene građane i pokušava da prokurva svoju skučenu viziju Crne Gore u moju potrebu da je branim?

Skroz pragmatski i na kraju: mislim da je avet klerikalizma i popovsko posredovanje u vlasti dugoročni problem ove zemlje. Protest je nužan. Ali zar ne shvataju komitlije da upumpavanjem graje, ratnog stanja i busanjem u maljava prsa, zapravo stvaraju idealne uslove da ispadnu budale, dok se kvazi duhovna avet o kojoj govorim mirno i mlakomudo zavlači dublje u civis, u normu, kroz ucveljenu dikciju malokrvnog premijera, npr, koji mirno završava svoj posao i nosi krst sa sobom.

Zar ekstremni glasovi ne shvataju da možda jačaju moral unutar svojih redova, ali o istom trošku dube podjelu na kojoj svaki pametni spoljni neprijatelj gradi slučaj?

Bavite se politikom, ulažite u medije, knjige i pjevače, fino se igrajte, i puštite se rata, o patriote silne, znamo se.

Preporučujemo za Vas