Ovog ljeta gorjela je Gorica. U srcu Podgorice. Šuma, koja Podgoricu, beskrupulozno devastiranu kidanjem drveća i uništavanjem zelenih površina, daruje kiseonikom. Za ljude, već značajno udaljene od prirode, oživljava, u trenucima šetnje, zapostavljenu sponu sa dušom…
Kada smo pitali, ranije, zašto su Goricu ispresijecali asfaltnim putevima, rečeno nam je da je to u cilju zaštite od eventualnih požara. U tom cilju postavljen je i veliki broj hidranata, uvedena su i dežurstva vatrogasaca…
Gradonačelnik je rekao da je tužan zbog posljedica požara. Nije rekao kako to da hidranti nisu radili. Nije rekao zašto suva trava, koja omogućava brže širenje požara nije bila pokošena. Nije rekao kako su vatrogasci koji su se, sa vatrogasnim kamionom, nalazili na 2-3 minuta od požara, stigli kasno.
Da li, upravo oni koji su najodgovorniji za nezaustavljanje požara (na prvom mjestu gradonačelnik), sada organizuju projekte, i to takve kojima se u raščišćavanje vrha Gorice, kreće baš kidanjem, požarom neoštećenih borova? Hoće li ovakva, najgora devastacija, proći pod plaštom zaštite ljudi od mogućeg pada “ostarjelog i oštećenog” drveća?
Sve što činimo prirodi, činimo sebi. Kako će nam ona odgovoriti?
Svetlana Đukić, Podgorica
Bonus video:
