STAV

Vučić gradi "srpski svet" i kult ličnosti, zločinci su postali heroji, a obrisi njegovog plana sve su jasniji

To što režim koji je Aleksandar Vučić uspostavio u Srbiji predstavlja najveću prijetnju regionalnoj stabilnosti nipošto ne znači da su postupci hrvatskih, bošnjačkih i crnogorskih političara uzoran primjer vođenja država i rješavanja dobrosusjedskih međunacionalnih i međudržavnih odnosa

11697 pregleda 306 reakcija 77 komentar(a)
Vučić, Foto: Reuters
Vučić, Foto: Reuters

Prije trideset godina, u rujnu 1991., i oni najoptimističniji iz dana u dan su postajali sve svjesniji da stvari ne idu u dobrom smjeru. Državna zajednica koja je unatoč svom višenacionalnom, višekulturalnom i višereligijskom karakteru mnogim europskim i svjetskim državama i narodima predstavljala primjer stabilnosti, neovisnosti i integriteta bila je, medicinskom terminologijom rečeno, na aparatima. Posljednji pokušaj spašavanja pacijenta bila je Mirovna konferencija održana na inicijativu Europske zajednice 7. rujna 1991. u Haagu.

Domaćinu i predsjedavajućem, britanskom političaru Lordu Carringtonu, pridružili su se članovi Predsjedništva SFRJ i predsjednici svih šest republika kako bi zajedno donijeli Deklaraciju o mirnom rješavanju jugoslavenske krize. Međutim, ako je u tom trenutku igdje na kugli zemaljskoj mirno rješavanje problema izgledalo kao nemoguća misija, onda je to bilo upravo na području Jugoslavije. Rat koji se već mjesecima zahuktavao u Hrvatskoj uskoro će poprimiti razmjere katastrofe i proširiti se na Bosnu i Hercegovinu i Kosovo. Narodi koji su se desetljećima nazivali braćom gotovo pa preko noći su se jedni prema drugima počeli ponašati kao zvijeri. U sljedećih nekoliko godina prostor između Vardara i Triglava postat će pozornica najžešćeg i najkrvavijeg sukoba na europskom tlu nakon Drugog svjetskog rata. Posljedice sukoba, prije svega ljudske žrtve, ali i materijalne gubitke, rijetko tko je samo godinu ranije mogao i zamisliti.

A sve je počelo s nacionalizmom. Najprije srpskim, koji je onda poslužio kao vjetar u leđa i svim ostalim. Političke elite u simbiozi s medijima uspjele su u narodne mase prvo unijeti strah, a zatim i mržnju. Političari su inzistirali na ugroženosti (svojih) nacija i pozivali na nacionalno jedinstvo uz prijetnju i mogućim bitkama od kojih ni one oružane, kako je 1989. na Gazimestanu zaprijetio Slobodan Milošević, neće biti isključene.

Je li katastrofa bila opomena?

Tih se godina koristila svaka prilika za isticanje "naših" zastava i pjevanje "naših" pjesama. Svatko je počeo slaviti svoje pobjede i oplakivati svoje žrtve iz prošlosti. Pojedinci svojevremeno proglašeni zločincima postajali su heroji, i obrnuto. Svoj doprinos raspirivanju međunacionalnih sukoba dali su i oni od kojih bi se, uzevši strogo teoretski, to najmanje očekivalo, odnosno svećenici. Njihova praksa isticanja nacionalnog ispred univerzalnog, konkretno kršćanskog, koju su toliko puta u prošlosti manifestirali, još jednom je poslužila kao opravdanje vjernicima da (p)ostanu nacionalisti.

Rat je završio 1995., odnosno prije dvadeset i šest godina. Zvuči li iz današnje perspektive sve navedeno dalekim i nestvarnim? Je li katastrofa uzrokovana ratom shvaćena kao opomena? Nažalost, posljednji događaji, izjave političara i medijske objave potvrđuju upravo suprotno.

Kao što je to bilo potkraj 1980-ih vlasti u Srbiji su i trideset godina kasnije ostale glavni faktor nestabilnosti u regiji. Problem svakako predstavlja nemogućnost srpskog društva da se suoči s vlastitom prošlošću, da komemorirajući zločine počinjene nad Srbima prihvati i odgovornost za zločine koje su počinili Srbi. Uz odnos prema prošlosti veliki problem predstavlja i odnos prema sadašnjosti i budućnosti. Drastično srozavanje demokratskih vrijednosti, kapaciteta pravne države i životnog standarda građana samo su neke od neizbježnih posljedica.

Problem je i u tome što se jedan političar iz Beograda ponovo smatra zaštitnikom svih Srba ma gdje oni živjeli. Upravo s tim u vezi, i situacija u kojoj većina medija svakodnevno gradi i brani njegov kult ličnosti neopisivo podsjeća na onu u Srbiji od prije tridesetak godina. S političkih se govornica, okićenih zastavama, i dalje zazivaju povijesne pobjede i upozorava na povijesne nepravde. Ni ratni zločinci, oni stari i neki novi, nisu u međuvremenu izgubili status nacionalnih heroja. Za greške, bilo u prošlosti ili sadašnjosti, uvijek se krivi druge, a razloge takvom pristupu najbolje je objasnio Milorad Dodik: "Često kao političar razmišljam o tome čime mi izazivamo neke druge što su uvijek kao nešto ljuti na nas i uvijek imaju nešto da nam prigovore? I ne mogu da to nađem, mi se ponašamo jednostavno normalno".

Regionalni troublemaker

Pa ipak, ono što Srbiju čini regionalnim troublemakerom je odnos prema susjednim zemljama. Ne više prema Hrvatskoj, ali i dalje prema Bosni i Hercegovini i Crnoj Gori. Pomoć tamošnjim Srbima kao i prije trideset godina i danas znači direktno uplitanje u unutarnjopolitičke prilike tih država. Treba li ishod tog uplitanja biti neka buduća Velika Srbija, ili "srpski svet" koji će obuhvaćati niz "nezavisnih" državica pod kontrolom Beograda, sasvim je svejedno pošto će na sličan način destabilizirati ionako nestabilnu regiju.

To što režim koji je Aleksandar Vučić uspostavio u Srbiji predstavlja najveću prijetnju regionalnoj stabilnosti nipošto ne znači da su postupci hrvatskih, bošnjačkih i crnogorskih političara uzoran primjer vođenja država i rješavanja dobrosusjedskih međunacionalnih i međudržavnih odnosa. Nepostojanje potrebnih, nepoštivanje postojećih i donošenje potpuno nepotrebnih zakona, uz brojne nediplomatske izjave, nepromišljene postupke i neprincipijelne saveze dio su odgovora na pitanje zašto je regija o kojoj pišem već godinama najzaostaliji i najsiromašniji dio Europe.

Sve čemu trenutno svjedočimo poput nacionalističke i huškačke retorike, miješanja u unutarnjopolitičke odnose drugih država, pokušaje prekrajanja granica ili zloupotrebe vjere u političke svrhe, na ovim je prostorima već viđeno.

Imamo li ovaj put mudrosti i volje izbjeći ono što je bilo viđeno nakon svega navedenog?

Autor je istoričar

Net.hr

Preporučujemo za Vas