TELEVIZIJSKE I DRUGE IGRE

Protesti u Beranama divni i čudesni, a na Cetinju - udar na državu?!

Kad je policija probijala barikade sljedbenika SPC episkopi su procijenili da se radi o - progonu Srba. Probijanje barikada sljedbenika CPC ne da nije nazvano progonom Crnogoraca nego su istovjetnu akciju isti episkopi proglasili - odbranom te iste države koja "progoni" njihov narod

52114 pregleda 393 reakcija 0 komentar(a)
Foto: Tufik Softić
Foto: Tufik Softić

Početkom devedesetih, sekularna Pobjeda je prvi put u skoro pola vijeka ustupila dvije udarne stranice jednom visokopreosvešteniku.

Tokom uobičajene analize novina na sastanku rubrike, javno se obradovao samo jedan vjernik, diskretno još nekoliko kolega, a većina je bila zbunjena.

- Kod nas su pópe u crkvi a ne u medijima, neće ovo na dobro izaći - prigovorila je koleginica rodom iz Slavonije i vrlo učtivo podsjetila na razlike između svjetovnog i duhovnog.

Cijenu svoje različitosti nije platila odmah, naplata u ratama počela je nekoliko sedmica kasnije. Nakon što je napravila vrlo poučnu analizu njemačke hiperinflacije u doba Hitlerovog uspona, sa jasnim aluzijama na namjere Miloševićevog režima.

Zabrana pisanja bila je samo jedna od metoda njenog progona. Preventivno je još prije rata proglašena ustašom, što je podrazumijevalo dugogodišnje mjere prevaspitavanja. Nije joj bilo od pomoći ni to što je bila Srpkinja i po majci i po ocu.

Događaji koji su uslijedili potvrdili su njene prognoze. Sve, a ne samo one povodom ulaska crkve u svjetovne novine.

* * *

Sjetih se ove priče o "pópama u medijima" kad sam na portalu Vijesti vidjela da je govor srpskog patrijarha toliko dug da bi ga teško moglo nadmašiti i obraćanje crnogorskog premijera u slučaju preuzimanja predsjedavanja Evropskom unijom.

Krenuh da đeci sa portala ko zna koji put teorijski obrazložim zbog čega nečije javno istupanje treba da se objavi i u kom obimu, a onda se sjetih prakse duge tri decenije.

Zakasnila sam, duh je davno pušten iz boce. Nema sad načina na koji se bezđavola može urediti da je izvještavanju o crkvenim poslovima mjesto u Svetigori, a o svjetovnim u sekularnim medijima.

Da Srpska crkva samoj sebi uskrati idealnu priliku za propagiranje svoje politike, nije realno očekivati.

Da to uradi država nije moguće, ali ne zbog toga što njom privremeno upravljaju dvanaest apostola, nego zbog vladavine jednog kralja u produženom trajanju.

Za sve to vrijeme i on i crkva ponašali su se kao da se ona biblijska "bogu božje a caru carevo" odnosi samo na imovinu. Raspodjeljujući je na odgovarajuće časti, srazmjerno volji za moć zemaljskih i božjih izaslanika.

* * *

Politička moć srpskog patrijarha u Crnoj Gori daleko zaostaje za imovinskom snagom crkve na čijem je čelu.

Zato ne bih, nakon Branovog ponedjeljka i Željkovog utorka, trošila svoj petak na njega da se tokom obraćanja u Beranama nije onako uporno ograđivao od politike.

Bije se buvama, što bi rekli stari Crnogorci čije potomke Porfirije pokrštava u #Nekabudukohoće. Uprkos tome što zna da etnička pripadnost - za razliku od nacionalne i vjerske - ne može da se bira.

- U crkvi Hristovoj ne samo da nema Srbina i Crnogorca (...) nego nema apsolutizovanja bioloških konteksta svoga postojanja - saglasila bih se s njim ne samo ja nego i svi ostali #Nekabudukohoće da nije jedne sitnice.

Nema u Hristovoj ali ima u Srpskoj, i te kako. Ako stvarno nije riječ o "apsolutizovanju biološkog konteksta", onda ni Srbima ni njihovom patrijarhu neće smetati da se u narednih sto godina ta crkva zove - Crnogorska.

* * *

"Nesalomivog Mojsiju Zečevića i njegove Vasojeviće" bolje da nije pominjao, kad se već nije potrudio da razumije zašto su pripadnici tog plemena u svoje pero razgonili Turke na buljuke po Martinićima i Krusima, a ne po Brodarevu i Kokinom Brodu.

Niti se ikad zapitao zbog čega su Vasojevići još u taj vakat odlučili da plaćaju porez Cetinju a ne Dedinju.

- Ovo naše veliko pleme kolijevka je i dvije srpske dinastije, Obrenovića i Karađorđevića - demantovao je patrijarh vlastitu tvrdnju da "crkvu ne zanima etničko porijeklo".

Lomeći samog sebe, za razliku od nesalomivog igumana, upravo insistiranjem na etnogenezi.

Ako dvije srpske dinastije i jesu iz Crne Gore to baš ništa ne govori o navodnom srpskom porijeklu Crnogoraca. Nego o crnogorskom porijeklu onih koji su skoro dva vijeka vladali Srbijom.

* * *

Kamo sreće da nije pominjao ni "litije koje su ovdje počele i potvrdile i pokazale na najdivniji i najčudesniji način da je živ Bog među nama".

To u vezi boga prepuštam patrijarhu i teolozima, ali živa nijesam da ne se ne prisjetim kako su ti protesti vjernika i poštovalaca SPC započeli divnim i čudesnim - barikadama.

I to ne samo u gorepomenutim Beranama, nego i u skoro cijeloj Nepomenici - Bijelom Polju, Nikšiću, Podgorici, Budvi, Kotoru, Danilovgradu...

Policija ih je probila, a Srpska crkva i srpska država do boga zavrištale kako je riječ o "progonu Srba u Crnoj Gori i pokušaju njihovog istrebljenja".

Kad su vjernici i poštovaoci Crnogorske crkve tu istu divnoću i čudesa od barikada priredili na Belvederu i Kruševom ždrijelu, a policija uzvratila snagom države isto kao i dvije godine ranije, nijednom bratu - a bogme ni sestri po Hristu - iz srpskog naroda, crkve i države nije na um palo da kaže kako se radi o "progonu Crnogoraca i pokušaju njihovog istrebljenja"...

Nije to isto? Jeste, protest je protest pa bio organizovan zbog državnog zakona ili crvenog ustoličenja.

Uprkos tome, najviši srpski duhovnik u Crnoj Gori bio je potpuno zadovoljan brutalnom akcijom snage sekularne države.

- Blokada puta i napad na policiju je nešto što sankcionišu zakoni svih demokratskih zemalja - brutalan je bio i mitropolit Joanikije.

Ne bih tu brutalnost podupirala citiranjem njegove izjave o "odbrani države Crne Gore i njenog poretka" da to prije mene nije uradio njegov patrijarh.

- U vidokrugu su bili neki ljudi koji su ustoličenje mitropolita Joanikija namjeravali da spriječe snajperskom puškom - otkrio je Porfirije bezbjednosnu tajnu do koje čak ni stotinak agenata ANB-a nije uspjelo da dopre.

* * *

Preuzimajući ulogu tajnovidca koji vidi što drugi ne vide, Porfirije je previdio ono što je sva Crna Gora gledala i slušala na litijama - trud mitropolita Amfilohija da uoči odlaska s ovoga svijeta čini ono što je trebalo da učini još prilikom dolaska u Crnu Goru.

Pokušavajući da pomiri njen pravoslavni dio, on ne samo da nije insistirao na srpskom imenu crkve nego ga se - odrekao.

I pride uspio da mu to pečatira Sveti arhijerejski sabor u Beogradu.

- Nađite mi jedan potpis, jedan dokument na kojem sebe zovem srpskim mitropolitom a Mitropoliju crnogorsko-primorsku srpskom - čikao je sve nas koji smo mu prigovarali zbog manjka crnogorstva.

Kad god je tokom litija pomenuo srpsko ime, što je činio vrlo rijetko, obavezno je dodavao i crnogorsko. Ne zbog toga što je naumio da vaskrsava Brozovo bratstvo i jedinstvo, nego zato što je bio siguran da samo pravoslavno ime može vratiti zajedništvo dva naroda.

Autonomiju i samostalnost Mitropolije kroz vjekove naglašavao je veoma često. Znao je da Crnogorcima ne može obećavati obnovu autokefalnosti, ali bar im nije otimao istorijsko sjećanje da su crnogorska crkva i crnogorska država vjekovima bile - jedno.

I da bez sjećanja na duh te crkve i djela te države ni ova Crna Gora ne može opstati u sadašnjim granicama.

Da promjene granica bez rata nema, naučio je počivši mitropolit i na vlastitim greškama iz devedesetih.

Stogodišnji vjerski sukob, koji su te devedesete ne samo probudile nego i produbile do nerješivosti, nastojao je bar da premosti pravoslavnim imenom crkve.

Zato što je bio više nego dovoljno mudar da zna kako se iza tog ograničenog sukoba valja onaj mnogo stariji i opasniji - etnički.

I neograničena repriza devedesetih...

P.S. Domet tih etničkih sukoba bio bi drastično širi od jednog manastirskog dvorišta. To je ono što Amfilohijevi đaci i nasljednici, poput Porfirija i Joanikija, još nijesu naučili. Ili jesu, pa su baš zbog toga ovako uporni...