Kada se krajem 80-ih godina prošlog vijeka zaljuljao i srušio Berlinski zid, jedan kamen se dokotrljao i do našeg dvorišta. To je bio signal mladim, lijepim i pametnim da te '89. krenu u rušenje svega prevaziđenog, uvoštalog i nazadnog, što nam je u nasljeđe ostavio komunistički režim.
Tako je u jednoj transparentnoj, nadasve “demokratskoj” i institucionalnoj “raspravi”, vođenoj na ulici, a zvanoj AB revolucija, zakucala i na naša vrata stihija revolucionarne sile i destrukcije, koja je gazivši relikte prošlosti dobro oštetila i sve što je važilo kao dobro i funkcionalno - kao zdravstveni sistem, na primjer.
Organizovan na principima solidarnosti, empatije i čovjekoljublja... “utegnut” znanjem, principima, važećim standardima, hijerarhijom... “zapakovan” u najfiniji celofan suštinske profesionalne i lične etike i “smješten” u veoma pristojnu infrastrukturu desetak bolničkih ustanova i dvadesetak domova zdravlja rasutih po cijeloj CG. Pomenuti revolucionari, bez ideje i cilja, u svojoj nezrelosti i nedoraslosti za ulogu koju im je istorija nametnula, krenuše, naravno da od dobrog “prave bolje”. Za očekivati, zar ne?
Kako to istorijsko-sociološki obrazac nameće, prvo su krenuli u brutalnu, siledžijsku i primitivnu borbu protiv svojih učitelja, koji su svjedočili o njihovoj (ispod)prosječnosti. Tako su jedne otjerali u prijevremene penzije, druge marginalizovali, treće držali u strahu za golu egzistenciju, četvrte ucjenjivali politički, ekonomski i privatno. Ljudi su odlazili… Epilog - ruševina! Uigrana i plodna harmonija jednog dobro organizovanog sistema nestala je preko noći. Istovremeno je na svim nivoima najgrubljim metodama tjerana stručnost, a instalirana politička poslušnost, koja je bila uslov opstajanja na poslu.
To je bila prekretnica i osvanuo je “dan D”, kada je politika vulgarnim i violentnim načinom pobijedila struku. Epilog je političko i poslušničko zdravstvo, koje je najmanje u sebi imalo izvorne medicine, a dignitet profesije pao je na najniže grane. U magnovenju opšteg rasula, koje neki zovu tranzicijom, pojaviše se “spasioci” i reformatori u liku novih ministara zdravlja, koji su zamijenili bivše sekretare. Svoju stručnu inferiornost i organizacionu nesposobnost kamuflirali su i pokrivali snagom DPS-a, koji je stajao iza njih. Kolegijalni stil i formu ponašanja zamijenili su naredbodavnom osionošću, arogancijom i neprimjerenom okrutnošću, koja je imala elemente beščašća, u odnosima sa onima koji nisu pristajali na taj nekulturni model ponašanja. Bahatost je trebalo da pokrije sve rupe njihovog znanja i morala... A bilo je to više nego nemoguće!
Da bi ublažili iritantnost svoje lične, profesionalne i političke bedastoće, okružili su se medicinarima “dobrovoljcima za zločin”, koji se zbog lične neostvarenosti nisu libili da kidišu na sve ostvareno i uspješno. Tu su se, spletom okolnosti, našli i medicinari u egzodusu sa prostora bivše i razvaljene nam domovine, koji su u želji da prežive, pristajali na druženje i saradnju sa ovim našim “sinovima revolucije”, često i ne znajući da su zloupotrijebljeni.
Sa znanjem “na časnu riječ”, ili sa “dva svjedoka”, počela je reforma i novo čitanje, ali služeći se isključivo DPS pismom. Zatečeni ljudi od principa, digniteta i znanja, preko noći su mijenjani uslužnim kadrovima sa svih destinacija. Savjest smo tada gurali u drugi plan, trebalo je spašavati porodice. To što su se ljudi sa 20, 30 godina staža ostvarenog u CG zdravstvu našli u čudu i nevolji, nije bila krivica ovih koje je krvavi građanski rat doveo do CG, nego onog koji je njima i njihovom nasušnim potrebama i ličnom tragedijom manipulisalo u želji da pobijede kolege, drugove, a često i cimere sa studija. Samo zato što nisu pristajali na glupost i bezumlje, već time su postajali državni neprijatelji u medicini i zdravstvu, a i u državi. Tako smo dobili dva tabora, jedan koji je čuvao tekovine DPS-a i komunističku infrastrukturu u zdravstvu i koji je besomučno komandovao onom drugom taboru “državnih neprijatelja”, kome je preostalo da ćuteći sluša i radi na stručnom i naučnom razvoju i usavršavanju.
Kad je stigao račun i podvukla se crta posle 30 godina, ispostavilo se da su ovi čuvari tekovina DPS-a sačuvali Titovu infrastrukturu, koju nisu obogatili ni jednom novom bolnicom ili sadržajem. Naprotiv, u jednom trenutku neznalačke agonije kanili su se da prodaju cjelokupno državno zdravstvo privatnicima jedne male ostrvske zemlje. E pa sad cijenite tu pamet i patriotizam! Dok su “narodni neprijatelji” na drugoj strani, zahvaljujući prvenstveno ličnom entuzijazmu, ambiciji i požrtvovanosti otvorili, pokrenuli i realizovali veliki broj stručnih programa i sadržaja, koji su CG medicinu i zdravstvo doveli u situaciju da drži korak sa savremenim svijetom. I na taj način sebe odlikovali najvećim priznanjem za patriotizam, koji im vjerovatno niko neće uručiti. Očekivano, država tj. DPS se trudio da te uspjehe prisvoji i prikaže kao svoje, ali, ovoga puta na sreću, smo toliko mali da se tačno zna šta je ko uradio.
Za to vrijeme, uz svesrdnu pomoć DPS medicinarskih bojovnika, jurišalo se na sve one koji su smatrali i javno govorili da DPS ne proizvodi velike, nego poslušne ljekare. Postalo je jasno da je recept profesionalnog uspjeha i napredovanja u karijeri - DMK-DPS medicinski klijentilizam! Koji se protezao u širokoj paleti od rada, dežuranja i pisanja stručnih radova na tuđe ime, pa do čuvanja djece, ili roditelja istaknutim “drugovima”.
Normalno, ovo novo vjerovanje je prvo uništilo struku i etiku, sve što se kasnije događalo je bila logična posljedica. Zavladao je strah od posla, nepovjerenje u kolege, bijeg od odgovornosti, lov na pravovjerne i nepokolebljive... Lična i profesionalna čast na najtežem ispitu... Medicina potpuno “defanzivna”! Ljekarski poziv devalviran, ponižen i opasan. Više to i nije poziv, kao što je svuda u svijetu, zajedno sa učiteljskim, svešteničkim, sudijskim... koji vas uzima i obuzima 24 sata dnevno i daje pečat i potpis na vaš stil bitisanja. Sve je svedeno na profesiju, koju može, ama baš svako da komentariše, zahvaljujući ličnom neznanju i njenoj defanzivnosti, regresiji i destruiranosti, do nivoa trivijalnosti!
Vrhunska zabluda, koja će se kad tad osvetiti lakovjernima! Pojedini djelovi društva i javnosti iživljavaju svoje frustracije, nezadovoljstva i lične komplekse nad ljudima i branšom, koji su posljednje utočište socijalne sigurnosti. Brutalna spremnost na egzekuciju nad jednim plemenitim pozivom i njegovim protagonistima poprima ponekad elemente osvete! Nad kim? Nad ljudima koje je sistem prezirom stavio u rang socijanog prosjeka i kojima plata služi taman da prehrane sebe i eventualno porodicu. Ako dožive, odlaze u penzije bez stana i sa primanjem u rasponu od 450-650 eura. To sve posle 25 godina školovanja i 40 godina teškog rada! Paradoks bez presedana! Nad ljudima i djelatnošću koje je sistem “razvalio”.
Dok im kolege u svijetu uživaju ugled svog profesionalnog statusa, njima se ovdje 30 godina svete promašeni i političari u pokušaju. Trpe atak svih, koji su puni sebe i svog značaja dok ne uđu u čekaonicu i postanu uplašeni i mali. A kad sve prođe, mrze i više i jače one koji su imali priliku da ih vide i male i gole - obične! Normalno, to ne smiju reći javno, ali činjenjem i nečinjenjem doprinose da stvari ostanu u medicini i u zdravstvu iste, ili gore.
A ljekari? Šta oni? Njima je dovoljno da im aplaudiramo sa prozora katkad... Pusti, imaju oni... šta? Školu, obrazovanje, kulturu... tradiciju u poštovanju njihove djelatnosti svuda u svijetu.
Ne pristaju više na ponižavanje, degradaciju, obespravljenost... Hipokrat je bio ljekar i, kao što vidite, njega smo u produženom trajanju tjerali, ali ga NISMO otjerali, ali ćemo zato ove ljekare, pogotovo mlade, ako nastavimo ovako i na ovaj način - otjerati sigurno! A šta treba, po mom mišljenju, raditi da se stvari poprave i da se Hipokrat vrati među nas - reći ću sljedeći put...
Autor je predsjednik SG CIVIS i poslanik koalicije Crno na bijelo u Skupštini Crne Gore
Bonus video:
