Ljudi žive u zajednicama i obdareni su razumom, pa je zato nužno postojanje pravila, koja se, ako imamo sreće, zasnivaju na razumu i predstavljaju odraz zamišljenog društvenog ugovora, sklopljenog u zajedničkom interesu svih članova zajednice. Pravila, između ostalog, podrazumijevaju i izvjesna ograničenja. Od mjere prosvijećenosti jednog društva zavisiće i to koliko je human karakter tih pravila i koliko je izražena njihova osjetljivost po pitanju ograničenja ljudskih sloboda, kao i u kojoj mjeri su ona prihvaćena od strane članova društva. Sloboda čovjeka i građanina je teškom mukom izvojevana kroz vjekovnu borbu potlačenih, ali i kroz proces oslobađanja ljudskog duha kroz, prije svega, nauku i obrazovanje.
Od postanka ljudske vrste pojam slobode - elefterije; libertasa, kao praktični i misaoni koncept mijenjao je svoje značenje, odnoseći se, kako na neku ljudsku zajednicu i njenu težnju za opstankom i samostalnošću, tako i na pojedinca unutar neke, uže ili šire društvene zajednice i njegovu težnju da živi svoj život nesputano i u harmoniji sa drugima. Ipak kroz pretežniji dio istorije sloboda je bila shvaćena kao privilegija "viših" ili "bogomdanih" društvenih slojeva ili grupa, dok je za druge bila nedostižan, pa i otuđen pojam. Težnja naroda i pojedinaca da se "izmigolje" iz kandži zavojevačkih, društvenih, državnih ili dogmatsko - ideoloških totalitarnih sistema konstanta je koja je gurala točak istorije ka progresu, koji je dobio ubrzanje naročito od građanskih revolucija u Evropi u 17. i 18. vijeku. Sa tim događajima, ideja da iko ikada više slobodu čovjeka može podrediti nekom manipulativnom konceptu nadmoći vladara, nacije, religije, ideologije ili čeka god, na uštrb slobode građanina, a da to ne naiđe na takav otpor koji takvu manipulaciju čini neodrživom na duže staze, otišla je, činilo se, u nepovrat; do danas.
Naime, od megatonske internet eksplozije teorija zavjere, čovječanstvu, nespremnom na tehnološki progres koji je izazvala digitalna revolucija, počelo je da odbrojava. Napad na slobodu desio se od najpodmuklijeg i najopakijeg protivnika čovjeka; od sebe samog. "Vapaji za slobodom" "antiglobalista", "antivaksera" i raznoraznih "antista" stvorili su matriks - mrežu u koju smo počeli sami sebe da hvatamo, misleći da smo spoznali svjetlo istine i slobode na kraju tunela u koji su nas ugurali "Oni"- ne shvatajući da smo to od samog početka bili "Mi" i naša uobrazilja da se može do istine doći onako usput, bez načina i sistema, bez postupka i provjere, samo uz jednu jedinu hipotezu, zvanu predrasuda i to konačna predrasuda. Zvuči kao oksimoron, ali je logički ispravna konstrukcija, jer je ovakvo polazište unaprijed, po skromnom shvatanju njegovog sujetnog tvorca - pobunjenika protiv "Tajne svjetske vlade", neoborivo.
Ovo nas, dakle, opominje da kulturu slobode treba njegovati, jer da je nismo podrazumijevali već njegovali vaspitanjem i obrazovanjem, imali bismo kao rezultat slobodnog pojedinca koji zna da koristi oruđa modernih tehnologija, umjesto što postaje njihov rob ili bolje rečeno rob samoga sebe i sopstvene uobrazilje. Svakodnevno, tako, slušamo papagajsko pozivanje na ustav i zakone, a da pritom ti koji se na to pozivaju, najčešće nemaju ni elementarnu predstavu o pukoj sadržini Ustava i zakona, a kamoli o smislu ustavnih i zakonskih odredbi.
Polemika sa stavovima koji se odnose na medicinski aspekt zaraznih bolesti, tipa - da li zarazu u istoj mjeri prenose oboljeli vakcinisani i oboljeli nevakcinisani, u kontekstu prava je neprimjerena, jer medicinske zaključke treba da daju medicinski stručnjaci, kao što pravne zaključke izvode pravnici.
Ustav Crne Gore propisuje da se ljudska prava i slobode mogu ograničiti samo zakonom, dakle ne i od zakona nižim pravnim aktom, npr. Vladinom uredbom. To znači da tek onda kada su zakonom predviđena neka od ustavom dozvoljenih ograničenja ljudskih prava i sloboda, Vlada može odrediti konkretnu mjeru, tj. u čemu se sastoji to ograničenje, imajući u vidu da ono može biti samo u obimu koji dopušta Ustav, pa se, stoga, zakonom nikada ne mogu ograničiti osnovna ljudska prava: pravo na život; pravni lijek i pravnu pomoć; dostojanstvo i poštovanje ličnosti; pravično i javno suđenje i načelo zakonitosti; pretpostavku nevinosti; odbranu; naknadu štete za nezakonito ili neosnovano lišenje slobode i neosnovanu osudu; slobodu misli, savjesti i vjeroispovijesti; zaključenje braka. Isto tako, zakonom se nikada ne mogu ukidati zabrane koje propisuje Ustav, a koje predstavljaju ustavnu barijeru ugrožavanju ljudskih prava i sloboda - a to su: zabrana izazivanja ili podsticanja mržnje ili netrpeljivosti; diskriminacije; ponovnog suđenja i osude za isto krivično djelo (ne bis in idem) i nasilne asimilacije. Pored ovih eksplicitno pobrojanih "ustavnih naredbi", Ustav upućuje na restriktivno tumačenje ograničenja, propisujući da ljudskih prava i slobode mogu biti ograničena samo u mjeri koja je neophodna da bi se u otvorenom i slobodnom demokratskom društvu zadovoljila svrha, tj. "viši društveni cilj" zbog koje je to ograničenje potrebno. Ovo znači da su i zakonodavac i Vlada obavezni da odrede najblažu moguću mjeru koja daje rezultat.
Sloboda kretanja, Ustav propisuje, može se ograničiti, ako je to potrebno za vođenje krivičnog postupka, iz razloga bezbjednosti Crne Gore ili zbog sprječavanja širenja zaraznih bolesti. Ovaj posljednji razlog, koji je trenutno u centu pažnje javnosti, dalje se konkretizuje kroz Zakon o zaštiti stanovništva od zaraznih bolesti, koji ima po samoj svojoj pravnoj prirodi, odnosno po opštedruštvenom značaju, karakter specijalnog zakona - zakona koji ima prednost u odnosu na druge zakone sa kojima dijeli određeni djelokrug pitanja - po principu lex specialis derogat legi generali, što znači da se ovaj zakon primjenjuje u slučaju postojanja sukoba između normi sadržanih u njemu i normi nekog drugog zakona. Uvođenje vanrednog stanja nije preduslov za njegovu primjenu, jer kao što nije potrebno uvođenje vanrednog stanja ili ratnog stanja da bi država nekoga uhapsila, tako ni u ovom slučaju to nije potrebno, niti je cjelishodno.
Zakon o zaštiti stanovništva od zaraznih bolesti definiše između ostalog i koji su to objekti pod sanitarnim nadzorom, pa nabraja da su to objekti u kojima se vrši proizvodnja i promet ljekova, medicinskih sredstava i kozmetičkih proizvoda; objekti za javno vodosnabdijevanje; objekti u kojima se vrši vaspitno-obrazovna djelatnost i organizuje kolektivni smještaj djece, odraslih i starih lica; objekti u kojima se vrši dijagnostika, liječenje i njega bolesnika, kao i pružanje usluga tradicionalnih i alternativnih oblika liječenja, njege i uljepšavanja lica i tijela i nemedicinskih intervencija kojima je moguće narušavanje integriteta kože, kao i unošenje boja i stranih tijela u kožu i sluznice; objekti javnog saobraćaja; objekti kulture, fizičke kulture, sporta i rekreacije, kao i objekti za proizvodnju i promet predmeta opšte upotrebe. U ove posljednje, dakle spadaju i tržni centri, jer se u njima vrši promet predmeta opšte upotrebe. Upravo na osnovu ove zakonske norme Vlada ima pravo da uredbom ograniči slobodu kretanja, odnosno ulaska u tržne centre svima ili samo licima koja nemaju jednu od tri propisane potvrde (o potpunoj vakcinaciji, PCR test ili Ag test, potvrda o preležanom kovidu). Da li je ovo diskriminacija? Odgovor je ne, s obzirom na to da diskriminaciju definiše Ustav kao ograničenje ljudskih prava i sloboda po osnovu pola, nacionalnosti, rase, vjere, jezika, etničkog ili društvenog porijekla, političkog ili drugog uvjerenja, imovnog stanja ili bilo kakvog drugog ličnog svojstva. Vakcinalni status, posjedovanje ili neposjedovanje nekog medicinskog testa i sl, samim tim, ne predstavljaju lično svojstvo, već su to kategorije iz sfere medicinske struke, po osnovu kojih se, u konkretnom slučaju, određuje stepen rizika od širenja zarazne bolesti. Samim tim, takvi statusi pojedinca ne mogu biti tretirani kao osnovi diskriminacije u smislu Ustava Crne Gore.
Da zaključimo, čovjekova sloboda svakako nije apsolutna, prirodna i sirova, već je relativna, društvena i racionalna. Izvjesna ograničenja slobode su cijena koju plaćamo za udoban život u društvu. Naravno da ovo ne može i ne smije biti izgovor za kršenje ustava i zakona od strane vlasti i posebno ne smije biti izgovor za tiraniju, kojima je suštinska prepreka prosvijećeno progresivno demokratsko društvo, a formalna, ustav jedne demokratske civilizovane zemlje.
Autor je advokat
Bonus video:
