STAV

Savremeni grad - ravnoteža slobodne volje i prisile

Kako i kojim sredstvima jedan građanin danas može odbraniti grad, svoj jedini stvarni prostor samorealizacije? Ljubavlju i entuzijazmom

2436 pregleda 0 komentar(a)
Foto: Reuters
Foto: Reuters

Danas, kad čitavih 80% stanovnika naše planete živi u gradu, što je gotovo obrnuta slika u odnosu na 90% populacije koja je još samo prije 100 godina živjela na selu, uputno je postaviti pitanje - u kakvim uslovima se oblikuje većina velikih i malih svjetskih gradova, te koji elementi, i prije svega, čije vizije utiču na njihove izglede i određuju njihove funkcije? Ništa manje je interesantno i pitanje kolika je vremenska distanca između nastanka jedne vizije i njene realizacije. I konačno, kada do realizacije i dođe, koliko ta realizacija liči na samu viziju, tačnije, koliko je ona ispod vizionarove zamisli, ali i koliko je odskočila od nje.

Sve ovo mi pada na pamet dok stojim na jednom, relativno nevažnom trgu mog, inače važnog i vrlo dinamičnog gradića, smještenog sjeverno od Kopenhagena. Urlikkenborg plads, kako se trg zove, okružen je običnim stambenim zgradama iz prethodnog vijeka i za sve ovo vrijeme koliko stanujem u njegovoj blizini i koristim se uslugama: pekara, frizera, prodavnice polovne odjeće, i napokon, ugostiteljskih objekata smještenih u prizemlju tih istih zgrada, postala sam svjedokom njegovih brojnih, većih i manjih transformacija. Mnoge od njih su na prvi pogled šminkerskog karaktera i ne zadiru u suštinsku funkciju trga, ali ipak oslikavaju volju da se stvari promijene i da im se da nova vizura.

Sjetila sam se tako da sam ne tako davno naišla na razbješnjelu načelnicu za urbanizam koja je oštro i naglas korila ravnodušne radnike koji održavaju zelenilo trga, nezadovoljna aljkavim i nasumičnim podrezivanjem 30 krošanja drveća koje uramljuje trg i koje je obično podrezivano u pravilne kvadratne forme - forme koje tokom tmurnih, zimskih dana efektno nose božićnu i novogodišnju rasvjetu, na radost svih nas koji u te depresivne dane prolazimo trgom. Sjetila sam se i vlasnice male, ali dobro opremljene prodavnice igračaka koja je za nekoliko godina svog postojanja pravila divne priredbe za djecu na istom ovom beznačajnom trgu, pa bogatih crkvenih svečanosti upriličenih za stogodišnjicu postojanja lokalne crkve, buvljaka koji su priređivale grupe građana, a na kojima se moglo kupiti toliko toga. Za ovih nekoliko minuta dok sam u rane jutarnje sate kad nema puno vreve, stajala na trgu vidjela sam koliko je truda uloženo da sve radnje imaju istu, solidnu crnu tendu i pristojan natpis djelatnosti postavljen iznad svake od njih. Čak i jedan kiosk, čiji je vlasnik jedna porodica Sika, evo već u dvije generacije, morao je da se povinuje opštinskom zahtjevu za tendom, iako njihovoj radnji on i nije naročito bitan. Pitanje je da li bi bez izvjesnog pritiska komune i njenih vlasti uopšte jedan takav luksuz došao u obzir. Ali, u tome i jeste stvar, da nekako svi nađu svoj interes i da se uspostavi ravnoteža pritiska i slobodne volje. Ali od svega je, čini mi se, najvažnije da grad mora imati te entuzijaste koji uporno streme realizaciji svoje, ili komunalne vizije, bilo da su u upravi grada ili svojom djelatnošću vezani za njegov opstanak.

Kopenhagen
Kopenhagenfoto: Reuters

To je tako u svakom gradu, ne samo ovdje u Skandinaviji. Tako je i u onim gradovima našeg zapadnobalkanskog regiona, kako se to kaže trenutno korektnim političkim rječnikom, koje redovno posjećujem svake godine. Svugdje postoje entuzijasti koji malo milom, malo silom, provode zamišljene ideje. Tako je npr. u Nevesinju napokon obnovljena jedna stara sahat-kula, čiji sat nikad ranije nije radio, a eto, zahvaljujući entuzijastima iz nove gradske uprave, već tih prvih godina nakon ovog posljednjeg rata proradio je, iako je precizni mehaničar dolazio da ga našteluje iz Mostara, sada drugog entiteta. U Zenici, mom rodnom gradu, na moje veliko oduševljenje, postavljeno je cvijeće na gradskim mostovima, i to ne samo za jednu sezonu, nego se incident ponavlja više godina, pa više i nije incident nego normalna pojava. Pozorišna kafana koja godinama nije mogla da se etablira i kao da je lutala u traženju svog kafanskog identiteta, prerasla je u gradsku kafanu koje se nijedan grad ne bi postidio, upravo zato jer su došli ljudi koji su imali vizije i volju da ih provedu.

U Budvi, koja je nesumljivo grad koji se mijenja najdinamičnije, zapravo toliko dinamično da nikome nije lako pratiti razvojne linije, problem je šta izdvojiti. Šta, recimo, pokazati nekome ko ti dođe u kratku posjetu? Još u pola bijela dana, kao što se meni desilo ovog ljeta! Jedina olakšavajuća okolnost bila je što je to bio jedan od rijetkih dana kada su oblaci pokrili nemilosrdno avgustovsko sunce pa se i nekako moglo hodati gradom. Trebalo je dvjema ženama, od kojih je jedna stara 18 godina, a druga rafinirana književna teoretičarka koja godinama nije bila u Budvi, u cca. dva sata koliko je trajala pauza do polaska njihovog brodića nazad prema Sutomoru odakle su došle i gdje su ljetovale, pokazati grad, pa još i sjesti na neko mjesto da se nešto popije i rezimira viđeno. Nevjerovatno, sve smo stigli! Vidjeli smo i zidine grada, ušli smo u dvije najveće gradske crkve, postajali malo nad ovogodišnjim programom Grada teatra, površno pogledali izloge malih dućana. Još smo stigli da se u hladu kafane Mogren okrijepimo i nešto prezalogajimo. Tu sam tek bila prijatno iznenađena jer je u starom Mogrenu naša mlada gošća mogla dobiti nekakve domaće grisinije s dresingom, obrok sadašnje mlade generacije. Na kraju smo još stigli da prokomentarišemo i čistoću grada. Gošćama se Budva učinila uredna i uljudna, poredeći je sa sutomorskom, prilično katastrofičnom situacijom, bar prema njihovim riječima. Na ovom mjestu ja sam počela da s velikim ubjeđenjem pravdam ljude u gradskoj čistoći jer mora da padaju od umora, s obzirom na nevjerovatan broj gostiju koji je nakon popuštanja restrikcija vezanih za koronu prosto eksplodirao. Tačno je, nema dovoljno korpi za otpatke, javne plaže, za razlku od ovih ”privatnih” s ležaljkama nedovoljno se čiste, ali sve skupa nije tako loše. Našla sam se očas u ulozi vatrenog patriote ovog grada. Stvarnog, nalik onima s početka teksta, a ne brojnim virtuelnim, fejsbuk ili tviter talibanima koji bljuju vatru manje-više u prazno.

Kasnije mi je na pamet pao srednjevjekovni grad i tadašnji građanin koji je volio svoj grad i bio spreman da ga odlučno brani, pa ako treba i založi svoj život za njegov opstanak jer za njega nije bilo druge opcije. I jer mu je samo njegov grad i gradski prostor mišljen kao mogući prostor njegove samorealizacije u sadejstvu s drugim građanima nudio istinsku slobodu. Ili ono što većina nas može tako doživjeti. Kako i kojim sredstvima jedan građanin danas može odbraniti taj svoj jedini stvarni prostor samorealizacije, razmišljala sam kad je ova mala, ali tako znakovita posjeta završena. Ljubavlju i entuzijazmom?! Tačno, jer na početku svega je žar, ili riječ, kako neki, inspirisani biblijskim duhom hoće. Ali kako dalje? Kako to što je žar i entuzijazam, pogotovo kako urbane vizije ovaplotiti u nešto od čega će veliki broj ljudi imati koristi. Grad i gradska kultura tu su vrlo efikasni. Ako pogledamo kroz istoriju, stanovnicima grada je polazilo za rukom da brojne nedostatke gradskog života poput nečistoće, prostorne skućenosti i prenaseljenosti, pretvore u nešto jedinstveno i prepoznatljivo za svaki grad. Sjetimo se samo koliko je Baudelairov splin, kao specifično osjećanje tjeskobe, neodvojivo vezano za gradsku atmosferu predosmanovskog Pariza sa njegovim skučenim ulicama i uličicama, ili neslućene slobode koju donosi grad mladoj i svega novog željnoj Simone de Bovoar kad se ova otisne da ispita njegove neslućene mogućnosti.

Dovoljno je pogledati selo, taj antipod gradu, pogotovo selo na našim prostorima u kom nema miješanja stanovništva, gdje čak ni i u periodu intenzivne industrijalizacije i burnih migracija koje su podstakli komunisti, nije došlo do nastanka značajnijeg broja miješanih brakova i stvaranja novog kvaliteta. Ono je ostalo žalostan simbol segregacije i petrifikacije stanja. Tek u gradu proces miješanja se otisnuo i dostigao nešto manje od fantastičnih 20% 70-ih godina prošlog vijeka. Sve u svemu, selo je bilo i ostalo nesklono promjenama, ostalo je svijet ugašene nade. Tu vizije, i pogotovo njihova realizacija čekaju jako dugo. Tek je grad prostor gdje se prelaze granice i traže nova rješenja.

Na ulazu u gradsko jezgro Kopenhagena stoji tabla Veliki Kopenhagen. Ta svijest o veličini upravo je nasljeđe srednjeg vijeka, kada su neki gradovi potvrđujući svoju novu ulogu u evropskoj modernoj istoriji, ponijeli titule velikih. Naravno, ne bez razloga, pošto su se tek tu, gledano iz perspektive dugog istorijskog trajanja kako bi rekao veliki istoričar Fernan Brodel, ubrzali procesi i desile promjene kojima tek sa vremenskog odstojanja možemo otkriti smisao. Gdje savremeni gradovi hrle, gdje nas odvode, kako će npr. završiti pokušaji sa uvođenjem zelene energije, ili pokušaji da se smanji rastuća socijalna i ekonomska nejednakost, pa stalna težnja da se estetski koriguju. A prije svega, pitanje da li posjeduju instrumente kojima mogu donešena rješenja provesti u praksu, svakako su neke od dilema koje će odrediti kvalitet tih promjena.

Preporučujemo za Vas