TELEVIZIJSKE I DRUGE IGRE

Svjetovni ceh duhovnog mira

- Ja nijesam imao nijedan politički motiv, moj motiv je bila zaštita crkve, njene imovine i četiri eparhije i tu sam obavezu ispunio - ovako je u intervjuu RTS-u premijer Zdravko Krivokapić pokušao da objasni zbog čega je ušao u politiku. Ne razumijemo se nas dvoje baš često, valjda mi se zato učinilo da je govorio o razlozima zbog kojih iz politike treba da - ode...

34323 pregleda 0 komentar(a)
Foto: Mitropolija crnogorsko-primorska
Foto: Mitropolija crnogorsko-primorska

Uh, dobro je što u posljednji čas prelistah i beogradske portale, nije na odmet početi kolumnu s malo optimizma. Radosna vijest glasi: i premijera Albanije dočekao je - vicepremijer.

Tako je, zahvaljujući snimku Edija Rame i Nikole Selakovića sa aerodroma i dopunskom obrazloženju premijerke Ane Brnabić o farmerkama, razriješen najvažniji međudržavni problem Crne Gore i Srbije.

Politički nesporazumi, poput drskog presuđivanja velikog brata u nesporazumima ukućana onog manjeg, nijesu pominjani.

Sagovornici su priznali da su u prvim zvaničnim razgovorima birali tzv. strategiju odmjerenih koraka, pa su uprkos brojnim neriješenim pitanjima otvarali samo pozitivne i brzo rješive teme - zakomplikovao je malo urednik RTS-a, objašnjavajući zbog čega Ana Brnabić nije pominjala incident sa opozivom srpskog ambasadora.

Pretjerujući u gorepomenutom odmjeravanju koraka, Zdravko Krivokapić nažalost nije pomenuo mnogo teže incidente, i to one koje srpska vlast izaziva u produženom trajanju.

U redu, nije bilo prikladno da na večeri - kojoj prisustvuju i Edi Rama i Nikola Dimitrov - tresne Aleksandru Vučiću u lice: "Bratski Vas molim, sjašite!"...

Ali jeste - uz izvinjenje što kvari idilični snimak namijenjen za potrebe EU - zaista jeste morao da se potrudi i nađe neku diplomatsku formu za bratsko miješanje. Koje je odavno prešlo ne samo državne granice, nego i granice elementarne pristojnosti.

* * *

Da je strategiju odmjeravanja koraka premijer Krivokapić jednako oprezno praktikovao i na unutrašnjoj političkoj sceni, drugačije bi danas izgledala Crna Gora. Nažalost, on je pred domaćom publikom govorio i što treba i što ne treba...

Zbog toga se ni mjesec prije prve godišnjice Vlade još ne zna hoće li taj datum biti obilježen svečanom sjednicom ili liturgijom za upokojenje.

Ni bilans učinka ministarstava još nije sveden, ako ikad i bude bojim se da će stati u dvije prostoproširene rečenice: đe smo bili - niđe, što smo uradili - ništa.

Dobro, jesu đeca dobila dodatke i besplatne udžbenike a odrasli Zakon o slobodi vjeroispovijesti... Ali, piši propalo ako smo (samo) zbog toga obarali bivši režim....

Dobro je što je 30. avgusta opozicija osvojila slobodu, ali je loše što je tu slobodu upotrijebila za međusobnu svađu koja je, masovnije nego ikada, zahvatila i njene birače.

Dobro je i što smo dobili politički neizraubovanog premijera. Loše je što se on cijele godine ponašao kao profesor koji umije da održi lijepo predavanje, ali nema autoriteta da održi red na času i zadrži pažnju čak ni najodgovornijih đaka koji su inače vazda u manjini...

U sadejstvu sa većinom vladajućih partija epilog je: Skupština koja mjesecima ne izglasava nijedan od pedesetak hitnih zakona, Vlada u kojoj su ministri složni toliko da se nadglasavaju čak i o bezbjednosti države i podanika i Predsjednik koji je najefikasniji u poslovima koje ne bi smio da radi...

A premijer? E, o njemu ne znam što da kažem, dosadila sam više i čitaocima i sebi. Neka što me od prvog dana zbunjuje mnogim izjavama, nego me i dalje potpuno izbezumljuje kad počne da popravlja ono što je izjavio...

* * *

A počeo je prošle jeseni, nakon onog sastanka kod Svetog Vasilija.

- Imao sam osjećaj da će ipak doći do nekog dogovora, klasično je bilo da dogovora nema - razočaran je bio tadašnji kandidat za mandatara Zdravko Krivokapić.

S pravom, pomislila sam tada, baš mi ga je nekako bilo žao. Milo Đukanović, Filip Vujanović, Igor Lukšić i Duško Marković obavljali su koalicione pregovore bez podrške svetaca, ne zamarajući time javnost sve do zajedničke konferencije za novinare. Na koju su dolazili nasmijani i izdiktirali javno samo ime premijera, ali bi sjutradan u njihovim medijima osvanula i sva ministarska.

Moja empatija za Krivokapića, nažalost, trajala je već tada samo do sljedeće rečenice:

- Rekao sam sebi - ja sam danas građanin kao i svaki drugi. Što bih se uzbuđivao 'oće li biti manjinska vlada, 'oće li mandatar biti bilo ko drugi. Ja sam čovjek koji voli da svoje misli preda nekoj knjizi, uzeo sam jednu divnu, ona je duhovna literatura i čitao do ponoći tu knjigu. Uživao sam čitajući, doživio mir i spokoj, a ujutro sam bio drugačiji čovjek. Ta duhovna literatura vam uliva dodatan mir, daje vam strpljenje koje je neobjašnjivo!

* * *

Svjetovna literatura, poput novina i portala, ne da tih dana nikome nije donosila mir i spokoj, nego su i optimistima čula popuštala pred mirisom devedesetih.

Bivši režim javno je podsticao na masovnu pobunu...

Četnici su došli na vlast! Ne smiju komite ovoga puta čekati dokle gora zazeleni!

Uteć' se nije moglo od poziva u borbu za pravo, čast i slobodu Crne Gore...

Od izvođenja vojske na ulicu strahovali su čak i najodaniji saveznici režima, znali su da je izgubio samo izbore ali ne i moć.

Miran je, mimo narod, bio samo nosilac najjače pobjedničke liste.

Nijesam tada imala razumijevanja, ali godinu kasnije sklona sam da vjerujem kako ta duhovna literatura jeste čudo neviđeno. Strpljenje koje je donijela, i to ne samo premijeru nego i nama, stvarno će ostati neobjašnjivo sve do kraja mandata. Njegovog ili našeg!

* * *

Razumijem, naravno, da dio uzroka lošeg godišnjeg bilansa leži u tome kakvu je Crnu Goru zatekao.

Jeste, tri decenije je unapređivana samo autokratija, uz neobično kalemljenje liberalizma na feudalizam. I uništavano sve što je koliko-toliko bilo dobro u socijalizmu: obrazovanje, zdravstvo i, prije svega, društveno prihvatljivo ponašanje.

Tačno je, teško je bilo i nasljeđe Crne Gore iz devedesetih. Kao i njihove kopije iz 2019, naročito po podjelama, mržnji, podvalama, lažima i primitivizmu.

Jasno je i da, nakon trideset godina širenja najtežih društvenih bolesti, Crna Gora može naprijed tek nakon što dostigne nivo koji je imala 1988. I da će joj za to biti potrebno još najmanje trideset.

Džaba nabrajanje, premijera i novu vlast ne optužuje ono što su zatekli, nego ono što će zateći njihovi nasljednici.

Opučih se da se sjetim, ali liše onih povlastica za djecu i crkvenog zakona koji je povlastio dio odraslih, na um mi padaju još samo male elektrane. I to ne sve...

* * *

Što je premijer radio u međuvremenu?

Prije svega, potrošio je tri mjeseca na pravljenje Vlade preko medija.

Mora ekspertska ili ja neću biti premijer.

Dobro, evo spiskovi ministarstava, neka uđu političari...

Ne, ne, biće isključivo ekspertska.

I bila je. Dok juče u medijima nije postala napola političarska...

Učio je što znači biti vlast drastično sporije nego što se bivši režim obučio kako da ukloni tragove svojih nedjela.

Kad je sastavio kabinet, ispostavilo se da nije dobro provjerio biografije ministara. Bar jednom mjesečno pucao je neki kaštig, nekad zbog šovinstičkih izjava, a nekad "samo" zbog nelegalne imovine ili nepoštenog odnosa prema ugroženima.

Poruka javnosti je, nažalost, bila jedinstvena: svaka je vlast ista.

* * *

Iznevjerio je obećanje da će u Skupštinu prvo poslati zakone o tužilaštvu, o lustraciji i o oduzimanju imovine. Poslao je samo onaj o crkvi koji, dok je pravio Vladu, uopšte nije pominjao.

Mogao je, ako su u kabinetu stvarno svi eksperti, da sastavi budžet na vrijeme i ne dovede sebe i državu u situaciju da zakonske obaveze ispunjavaju kršenjem zakona.

I da ne ide sabljom na sve direktore, možda je depeesovskoj korupciji izmakao i neki častan profesionalac.

I da ne bude licemjeran u sprovođenju koalicionog Sporazuma, ako nije imao petlje da javno čestita premijeru Kosova bolje da mu čestitku nije slao ni krijućke…

I da bar jednom za cijelu godinu primijeti kako u Crnoj Gori žive i neki Crnogorci. Ali ne samo zbog toga što #imajupravodasetakozovu, nego zato što to - jesu.

Umjesto da sve podredi međunacionalnom povjerenju i boljem razumijevanju, uspio je da ojača naslijeđenu crnogorsko-srpsku netrpeljivost, pokušavajući da stogodišnje sporove rješava navrat-nanos, na isti način na koji je to uradio bivši režim.

Pokušavajući da ojača vlastitu poziciju, pravio je greške koje sebi ne smiju da dozvole ni neozbiljni partijski lideri. Zahvaljujući tome, uspio je da uruši vlastiti rejting iz prvih postizbornih sedmica i ojača nepovjerenje u Vladu.

Učestalim promjenama stavova na jednoj strani i tvrdoglavošću na drugoj, pomogao je svojim protivnicima iz vlasti i opozicije da se ozbiljni državni poslovi pretvore u lakrdiju.

* * *

Lakrdijom bi se mogla nazvati i doskorašnja rekonstrukcija, da zbog nje nijesu zaustavljeni svi državni poslovi. Iako je svako normalan znao da ona nema nikakvog smisla bez ulaska Bošnjaka, Albanaca i Hrvata u Vladu.

Manjine, logično, neće u izvršnu vlast sve dok premijer i dio ministara ne promijene svoje poglede na prošlost, sadašnjost i budućnost Crne Gore i okruženja.

Da zamijenimo premijera? Moglo bi, kad bismo kako mogli natjerati Predsjednika da još jedan mandat ponudi istoj koaliciji.

A da idemo na izbore? Nije loša ideja, ali - ukoliko neka od partija ne prelomi po džepu - dobićemo iste partnere za novu vlast. I na kraju konstatovati kako smo uludo potrošili ne samo ovu jednu godinu, nego i još jednu...

Što da radimo, pitala me neko veče redovna čitateljka.

Ne znam, odgovorila sam, ali nije problem što ne znam ja, nego što ne znaju ni oni za koje znam da su drastično mudriji od svake crnogorske vlasti...

P.S. - Ja nijesam imao nijedan politički motiv, moj motiv je bila zaštita crkve, njene imovine i četiri eparhije i tu sam obavezu ispunio - ovako je u intervjuu RTS-u premijer Zdravko Krivokapić pokušao da objasni zbog čega je ušao u politiku. Ne razumijemo se nas dvoje baš često, valjda mi se zato učinilo da je govorio o razlozima zbog kojih iz politike treba da - ode...