NEKO DRUGI

Tridesetogodišnja talačka kriza Vukovara

Ostaje nam stoga zapitati se zbog čega je grad pretvoren u mauzolej, umjesto u mjesto stvarnog života, odnosno zašto je kult žrtve potpuno izbrisao potencijalno iskoristivu činjenicu da je u Vukovaru provedena mirna reintegracija?

380 pregleda 0 komentar(a)
Foto: Betaphoto
Foto: Betaphoto

Nije Boris Dežulović napisao ništa što svi u Hrvatskoj, ali i u regiji ionako ne znaju, ali je činjenica da je to napravio bez kompromisa kao i uvijek i bez hinjene pristojnosti, ne birajući riječi s ciljem da netko konačno slobodno uzvikne da je car gol i da se Vukovar već trideset godina drži taocem zločina kojeg su nad tim gradom i njegovim ljudima počinile JNA i srpske paravojne formacije, konačno značajnije otvorila društvenu raspravu o tome.

Kako to izgleda svjedoči i to da se obilježavanje tridesete godišnjice pada grada, u kojoj kompletna zemlja staje i u kojoj se tjednima evociraju traume, pale svijeće i puštaju dokumentarne snimke užasa, dnevne novine izlaze s koloriranim prilozima, zapravo ni po čemu ne razlikuje od prethodnih. Osim što je kompletan televizijski program na HRT-u obilježen državnom zastavom u gornjem desnom uglu s natpisom ‘Dani sjećanja 1991’. Ukratko, tridesetu godišnjicu pada Vukovara imalo bi smisla intenzivno obilježiti, kada to ne bi bila ustaljena praksa koja je taj prelijepi gradić zakopala u prošlosti i sumornoj atmosferi koja je teško podnošljiva u svakodnevnom životu.

Ilustracije radi, Mostar u kojem živim i koji je prošao užas jednak vukovarskom, imajući dva rata u jednom i ostajući do danas realno podijeljen grad, ni približno ne isijava tako sumornu energiju poput one vukovarske. Unatoč svim političkim napetostima i statusu quo u kojem je zapeo. Mostar, istina, ima komparativnu prednost turističke destinacije i činjenicu sretnog geografskog položaja, ali ono čemu može zahvaliti činjenicu da ipak živi dalje su dva sveučilišta, brojne kulturne institucije, dva nogometna prvoligaša i više od svega činjenica da je suštinski ostavljen na miru od nacionalnih politika. Vukovar nije imao te sreće, zbog čega niti ono lijepo što se u tom gradu događa, poput filmskog festivala jednostavno nema odjek kakav bi trebao imati. Jer koliko god aktualno gradsko vodstvo, odnosno mostarski gradonačelnik, hodao po jajima oko osjetljivih tema, vidljiv je barem retorički trud da se krene dalje. Što se svakako ne može reći za vukovarskog gradonačelnika Penavu, a još manje za nacionalnu politiku.

Ono što realno muči ljude u Vukovaru, vezano za ratne događaje, jeste činjenica da brojni nestali još uvijek nisu pronađeni i da Veselin Šljivančanin, unatoč presudi za ratni zločin figurira kao ugledni građanin Srbije i promovira knjige po javnim bibliotekama, čak i njihovim dječjim odjelima. Svi ostali problemi tiču se realne životne perspektive koja je u ovim okolnostima nepodnošljiva.

Ostaje nam stoga zapitati se zbog čega je grad pretvoren u mauzolej, umjesto u mjesto stvarnog života, odnosno zašto je kult žrtve potpuno izbrisao potencijalno iskoristivu činjenicu da je u Vukovaru provedena mirna reintegracija? Odgovor na ova dva pitanja je nažalost jednostavan. Ponajprije jer je pobjedničkoj zemlji nužno trebalo mjesto simboličke patnje koje će održavati političke tenzije, a potom zbog toga što nacionalističkoj politici jednostavno ne odgovara činjenica mirne reintegracije, a kamo li da bi je slavili kao priliku za novi početak. To je uostalom bilo vidljivo i prilikom prosvjeda protiv, na koncu neuspješnog, uvođenja ćirilice u javnu upotrebu, kad su demonstranti otvoreno izražavali nezadovoljstvo činjenicom da se mirna reintegracija uopće dogodila. Iz istog razloga je i do danas najsnažniji antiratni film s temom zločina nad Vukovarom ‘Dezerter’ Živojina Žike Pavlovića iz 1992., dok u Hrvatskoj film takve uvjerljivosti i poruke nije snimljen. Također su se iz istog razloga Fred Matić i Bojan Glavašević kao dvojica čelnih ljudi ministarstva branitelja, od kojih je prvi bio zatočenik logora, dok je drugi izgubio oca na Ovčari, našla pred višemjesečnim šatoraškim prosvjedom i pred optužbama za veleizdaju, jer su se usudili primijetit da i civilne žrtve sa srpske strane imaju PTSP. Konačno, čak i najbitnije, iz istog razloga se bilo kakav pokušaj zajedničkog školovanja i školskog programa, bilo državnog poput osporenog Separata iz nastave povijesti ili međunarodnog poput škole sa zajedničkim programom koju su financirali Norvežani, minira u suglasju državne politike, ali i predstavnika srpske zajednice.

I zbog svega navedenog smo tu gdje jesmo, u zemlji koja građane jednog grada drži taocima užasa od prije trideset godina, iz čega se oni masovno pokušavaju izvući. I nikakve geste, isprike i velike riječi taj problem neće riješiti. Ali se o tome ne smije pričati u ime tzv. nacionalnih interesa, koji će dokrajčiti grad.

(Peščanik.net)