ZAPISI SA UŠĆA

Atina - drevna djevica

Ono što nam sufliraju istorijski udžbenici, ljetovanja negdje na Halkidikiju ili priče onih koji su već bili u višemilionskoj prestonici Grčke, neće nas pripremi na to čudo. Atina je drukčija

2940 pregleda 3 komentar(a)
Partenon, Foto: D. Dedović
Partenon, Foto: D. Dedović

Na atinskom aerodromu čekao nas je Dionis - bradati mladić, slika i prilika muzejskih grčkih bista. Jednom su mu se kod Leskovca pokvarila kola. Ostao je četiri godine na jugu Srbije. Nije rekao zašto, a mi nismo bili neuljudni da pitamo. Dionisova majka, Ruskinja koja se udala za Grka, pitala ga je šta će u Srbiji. Kada je njegovo znanje jezika donijelo posao turističkog vodiča u Atini, rekla je da je baš dobro što je bio tamo. Za Dionisovu agenciju bili smo prvi gosti iz Srbije od septembra.

Dionis nam sve to priča, prekidajući pripovijedanje da bi pokazao ovo ili ono, dok nas vozi kombijem četrdesetak kilometara od aerodroma prema gradu. Uskoro auto-put uranja u predgrađa, nekoliko spratova, balkoni sa tendama, poneka crkva između zgrada, more betona i cigle, tu i tamo šiljci čempresa i krune palmi, tek toliko da nas podsjete na činjenicu da se nalazimo 1.100 kilometara južno od Beograda.

Trg jedinstva

Trg Omonija
Trg Omonijafoto: D. Dedović

Dionis nas je vješto provukao kroz saobraćaj u centru - rekao je da nedjeljom na sreću nema toliko gužve. Sjeverno od Akropolja, srca stare Atine, nalazi se Platia Omonia - Trg Jedinstva. Fontana poput one na Slaviji datira od nedavnog renoviranja. Trg je okružen mnogospratnicama zašlim u godine. Mislio sam da samo socijalizam proizvodi ovu vrstu šarma. Hotel je neoklasicistička građevina nekoliko stotina metara od Omonije, u Ulici Konstantina Velikog. Tu učimo prvu lekciju pješaka u Atini. Sa izuzetkom ponekog bulevara, u Atini postoji samo - uzbrdo i nizbrdo.

Hotel se nalazi tačno naspram Crkve Svetog Konstantina. Naš balkon na trećem spratu gleda na njeno pročelje. Dionis nam je onako usput rekao da je hotel za vrijeme njemačke okupacije bio sjedište Gestaopa.

Doživio sam to kao hir sudbine - potomak zatočenika njemačkog logora sanja svoje klasične grčke snove u bivšem sjedištu Gestapoa. Sjetim se Borislav Pekića i njegovog romana Kako upokojiti vampira. Pisac u njemu dovodi bivšeg gestapovaca u hotel na Jadranu koji je za vrijeme rata bio centrala Hitlerove tajne policije. Nisam htio da dozvolim da mi ovakvi hirovi istorije pokvare boravak u Atini. Jeste da sam pomalo sa podozrenjem mjerkao odaje sa visokim stropovima, sa trećeg sprata zavirivao u duboku spiralu stepeništa, na čijem dnu, u nekom podrumskom polumraku još uvijek spavaju krikovi mučenih nesrećnika. Nisam ovaj put htio da ih budim.

Kako se ujutro prije sedam ispostavilo - crkva ima moćna zvona:

Dong-dong-dong

Dong-dong-dong

Dong-dong-dong-dong

Dong-dong-dong

I tako dok ne otvoriš oči. Tako ti čedna Atina želi dobro jutro.

Omonija by night

Dakle, rano smo ustajali, poslije doručka izlazili u prohladno i vedro jutro, da bismo tokom dana skidali sa sebe suvišnu odjeću. U podne smo kratkih rukava uživali u preko dvadeset atinskih stepeni u novembru.

Na malom trgu između hotela i crkve narkomani su malodušno zurili, svako u svoje ništavilo. Tiho su razgovarali, pomagali jedan drugom da ušmrču drogu. Vjernici su pored njih ulazili u crkvu krsteći se.

Atina, ulična scena
Atina, ulična scenafoto: D. Dedović

Naveče se ulice isprazne od građanstva koje je ovuda moralo ići za svojim poslovima. Ali su se ulicama raširile grupice mlađih muškaraca. Prodavali su zjale, glasno govoreći na svom maternjem jeziku, kao da se dovikuju sa nekim iz njihovog dalekog zavičaja. Pored džankija, okolina Omonije puna je migranata, ljudi nasukanih u Atini, u potrazi za svojim zapadnim snom.

A sve te ulice se zovu po ključnim imenima istorije filozofije ili umjetnosti - Sokratove retoričke vratolomije, Anaksagorini atomi. Grčka velika trojka dramatičara - Eshil, Sofokle, Evripid - takođe ucrtani u lice ovog kraja, koji vonja na benzin i mokraću.

Beskućnika ima i u najmoćnijim bulevarima sa izlozima punim firmirane robe. Ali u slijepim ulicama i budžacima, haustorima i nadsvođenim prolazima oko Omonije noć je njihovo kraljevstvo. Narodno pozorište je skoro naspram hotela. To je Atina. Miroljubiv suživot buržoazije i anarhista, luksuza i treša, turista i džankija. Pored girošdžinica brzu hranu nude radnje kao što je Bismillah halal. A ulicama danonoćno zuje mopedi i motorcikli, toliko sam ih vidio još samo na Siciliji.

Monastiraki

U stari grad prema Akropolju sa Omonije se spuštatete Atinom, ulicom koja je dobra za orijentaciju jer kao jabuku polovi prostor između Omonije i Akropoljskog brega. U njoj su nanizane i Gradska kuća i glavna atinska pijaca. Perikleov spomenik mora da ima kamene nozdrve, inače bi ih zarozao, zbog jutarnjeg vonja ribe koji ulicu napuni do vrha. Ovakav izbor plodova mora rijetko se viđa, a pod svodovima pijace može se i jeftino jesti. Na dnu ulice je Monastiraki - jedan od glavnih trgova u Atini, nazvan po nekadašnjem manastiru koji se više ne vidi. Ali najmarkantnija građevina na trgu koju prikazuju svi turistički prospekti jeste bivša džamija, kojoj nedostaje minaret. Cistarakijeva džamija koja je danas muzej, nazvana je po osmanskom upravniku Atine iz 18. vijeka koji ju je sagradio.

Trg Monastiraki
Trg Monastirakifoto: D. Dedović

Od Monastirakija nalijevo vodi glavna ulica za skupi šoping - Ermu. Nazvana je po Hermesu, bogu trgovine i srećnog slučaja, slatkorječja i koječega još. Gužva je i nedjeljom, a ulica se pretvara u pješačku zonu tek od vizantijske crkvice Kapnikarei, iz godine 1050. koja iskrsava pred vama kao fatamorgana okružena blještavim izlozima, restoranima i kafeima.

Južno od te ulice, paralelno sa njom, takođe prema trgu Sintagma proteže se ulica Mitropoleos. Ona je u prvom dijelu, kao i splet uličica oko Monastirakija, puna restorančića koji u beskrajnom nizu nude klasičnu grčku hranu u prepunim bašticama. Tu su i radnje koje po šarenilu ponuđene robe ne zaostaju za orijentalnim bazarom. Nešto dalje ulica se otvara u reprezentativan trg Mitropoleos sa glavnom crkvom u zemlji - posvećena je Bogorodici, zovu je kratko Mitropoli. Kada su Grci stekli nezavisnost od Osmanlija, nisu se mogli dogovoriti oko sopstvenog kralja, pa su uvezli Bavarca. Oto I je dobio i svoju kraljevsku crkvu u srcu Atine.

Plaka

Naš put ka Akropolju - na starogrčkom je ime označavalo svaki gornji grad - trajaće dva dana. Prvi dan smo ustali sa čvrstom namjerom da posjetimo brijeg sa nekim od najčuvenijih hramova ljudske civilizacije. On je ionako bio vidljiv danju i noću iz skoro svakog dijela grada, smjestio se na ogromnoj stijeni i mamio nas svojim gordim ćutanjem. Ali Atina je u kraju koji vodi do Akropolja i zove se Plaka možda i najinteresantnija.

Prema etimolozima riječ Plaka može biti arvantiskog porijekla - pravoslavni Albanci na Korintu su govorili taj dijalekt. Prema toj pretpostavci riječ označva „staru Atinu“. I grčka varijanta - plaka je plata - moguća je kao oznaka za glavno podnožje Akropolja.

'Kula vjetrova'
"Kula vjetrova"foto: D. Dedović

Jednom ćete zastati pored nekadašnje Hadrijanove biblioteke, sluteći na osnovu ostataka, koliko je velelepan bio nevidljivi dio. Potom ćete zabasati u neku od uličica koje završavaju stepeništima. Naići ćete na „Kulu vjetrova“ i rimsku Agoru. Na muzej grčkih instrumenata i uličice koje ne vode nikuda, već se završavaju strmim stepenicama uokvirenim starim dvospratnicama.

A na basamacima, na platformama, kafići i kafei - kao u Lisabonu. Kada je sunčan dan, a takvih u Atini za našeg boravka nije manjkalo, onda je grehota proći pored tih lokala, a ne svratiti na piće. Odlučili smo se za kafe Melina. Nazvan je po Melini Merkuri, glumici i pjevačici koja se suprotstavila grčkoj vojnoj hunti, a u demokratskoj Grčkoj bila je i ministarka kulture. Kažu da je gazda kafea bio šef sale u restoranu grčkog parlamenta te da je, kada se osamostalio, svoje divljenje za umjetnicu i aktivistkinju izrazio nazivajući svoje gastronomsko čedo njenim imenom. Melina Merkuri doduše ima i svoj spomenik u gradu, ali nama je ovaj način sjećanja bio bliži.

Kada se na stočićima koji se stepensato spuštaju ka starom centru grada nađe dobra kafa, potom uzo sa ledom, a popodne lijeno potapa uši u izdžezirane grčke melodije, shvatite da je to jedno od atinskih lica u koje ćete se zaljubiti.

Stvarno Akropolj

Karijatide
Karijatidefoto: D. Dedović

Pere ili Pedro IV od Aragona je septembra 1380. ostavio zapis: “Atinska tvrđava je najdragocjeniji dragulj svijeta“. Možda je ovaj aragonski kralj i vladar Atike pomalo pretjerivao, ali Akropolj je svakako jedno od mjesta koje bi makar Evropljani morali posjetiti jednom u životu.

Drugog dana, jednako smo odlučni da ga se domognemo. Najprije smo nadomak Monastirakija pronašli lijepu terasu na krovu zgrade u jednoj uskoj uličici. Couleur Locale je jedan od brojnih atinskih lokala sa baštom na vrhu zgrade. Ali nije turistički razvikan, pa smo lako našli mjesto sa pogledom na - Akropolj.

Partenon je bio okupan jutarnjim suncem. Bio je to jedan od onih trenutaka zbog kojih čovjek putuje. Sve je bilo savršeno, od kafe koja se rodila maločas, do kamenog ljepotana starog dva i po milenijuma.

Potom smo se penjali uličicama Plake. Sjeli smo na klupu u dvorište crkvice. Stabla mandarine i mir. Pop je na drugom kraju dvorišta sjedio za stolom zadubljen u knjigu. Dvorište je imalo drugi izlaz u gornju uličicu. Lijepa prečica. Potom smo opet silazili, neko vrijeme idući cik-cak, gradom koji je pokazivao lice neke grčke ostrvske varoši. Idući zamišljenom polukružnom linijom podno akropoljske stijene došli smo do područja gdje se slivaju turisti - do stanice metroa Akropolj.

Potražili smo mirniju, sporednu ulicu i u baštici italijanskog kafea pronašli okrepljenje. Posmatran preko ruba šoljice dobrog kapućina, Partenon kao da se upravo rađa iz pene. Ali to je pogrešna slika. Afrodita je rođena iz morske pjene, daleko odavde.

Uspon do staništa bogova

Propileja
Propilejafoto: D. Dedović

Prošli smo pored moćnog Akropoljskog muzeja. Posjetu njemu ćemo ostaviti za neke kišne dane. Sada, podno jednog od najčuvenijih brda na svijetu, šetamo lijepo uređenom ulicom koja se blago penje prema mjestu gdje se kupuju karte. I već smo unutra. Starija gospođa se raspituje u biletarnici da li je uspon mnogo naporan. Nije, desetak minuta, čuli smo utješne riječi. Prva kota za uzdisanje od ljepote i fotografisanje nalazi se iznad amfiteatra pozorišta Heroda Atikusa iz 161 godine prije nove ere. Iza pozorišta su čempresi i grad kao kulisa. Na ovom mjestu se održavaju koncerti. Lijepo je znati da ovo kamenje živi.

Sljedeće što će izmamiti čuđenje jeste trem Akropolja - Propileja. Između dorskih stubova ulazi se na plato prepun kamenja. Lijevo je Erehtejon, hram slavan zbog karijatida, djevojaka od kamena koje podupiru krov. Da li da kažem ili da prećutim? Ipak ću reći. Ove kamene djevojke nisu one koje su izvajane starogrčkim rukama. Ovo su replike. Jednu originalnu karijatidu je, prema tadašnjim džentlmenskim običajima, ukrao neki engleski lord još 1811. Ostale su zamijenjene kopijama i čuvaju se u Akropoljskom muzeju, kako ne bi bile izložene atmosferskim ćudima i čuvenom atinskom smogu. Erehtejon je, dakle, što se karijatida tiče - sada „stariji i ljepši“.

Desno se razbaškario moćni Partenon. Posvećen je Atini Partenos - djevici Atini. Ova boginja se zavjetovala pred ocem Zevsom da nikada neće imati ljubavnika. Otud onaj djevičanski atribut. Partenon ne vrijedi posebno opisivati - već je potrošeno bezbroj riječi na njega. Vrijedi ga vidjeti.

Atinska Avlija

Posmatrana sa Akropolja, Atina je sama po sebi čudesna. Čovjeku se učini da je u centru beskrajnog grada. I da stoji na veoma opipljivom temelju sopstvenog humanističkog obrazovanja.

U povratku treba zastati između dorskih stubova i pogledati na jug. Taj se pogled ne zaboravlja. Ne treba se vraćati istim putem već kod pozorišta Heroda Atikusa skrenuti lijevo i zastati pored ruševina Dionisovog pozorišta. Tu se desilo rođenje grčke drame, ona je odavde putovala kroz milenijume da osvoji svijet.

D. Dedović Atina
foto: D. Dedović

Još da kažem da smo tog kasnog popodneva, izgladnjeli šetali po Psiriju, odmah ispod Omonije, Taverna do taverne. Iznad jednih neuglednih vrata piše Avli - prepoznajem u riječi osmansko nasljeđe, avliju. Ulazimo. Tu nema interneta. Gazda tvrdoglavo odbija da izađe iz analogne ere. Dvorište sa stolovima. Žamor razgovora. Dobra hrana, odlično domaće vino. I blag umor koji se miješa sa srećom što smo baš tu.

Nisam ispričao ni pola priče o Atini, ali ostaviću možda i najbolje za sljedeći put. Svako u Atinu dolazi sa svojom slikom o njoj. I malo ko će grad u kojem se obreo povezati sa tipičnim očekivanjima. Atina je samosvojna. Ona ima hiljadu lica.

Preporučujemo za Vas