VIŠE OD RIJEČI

Kvartet

Onamo gdje niko ne čita sve može biti Sveto pismo...
95 pregleda 5 komentar(a)
knjige, Foto: Wikimedia.org
knjige, Foto: Wikimedia.org
Ažurirano: 02.02.2019. 17:58h

Taj veličanstveni (moj) Beograd iz osamdesetih (između Rečnika tehnologije i Samita nesvrstanih, između Hazarskog rečnika i Knjige o Milutinu) bio je zaista zanimljiv grad. Posebno u ovo doba godine, oko sajma knjiga... pola mistifikacija, pola (sirotinjski) spektakl. Ali zato ne manje raskošan. Nije to danas lako shvatiti. Po receptima sa stola na kojem su se nalazile mrvice preostale iza Mediale: "Vertikalni Beograd“, disidenstska aura i - najbolje žurke koje se mogu zamisliti. Svuda. E, sa tih i takvih žurki bježao sam čim bi to bilo pristojno ili moguće, samo u toku jednog mjeseca svih mojih beogradskih godina. Bijahu to dani u kojima sam čitao Aleksandrijski kvartet Lorensa Darela. Taj tekst bio je zanosniji od svega. Ono dvotomno divot izdanje Prosvetine edicije Veliki romani. Pečat koji je nešto značio.

Današnji čitaoci nemaju tako pouzdane znakove u lutanju među naslovima. Izdavač, edicija... to je značilo nešto, jer to je bila ozbiljna kultura i razuđena i dinamična intelektualna scena. Ako nešto izađe u Prosvetinoj kolekciji Veliki romani, mogli ste ruku u vatru staviti da to itekako vrijedi. Prednost sređenog društva, kulture jasnih kriterijuma - ovovremeni čitaoci teško će dokučiti što to znači.    

Vjerovali ili ne - a nije vam zamjeriti ako se odlučite za ne - ali osamdesetih je i to bilo moguće: Aleksandrijski kvartet bila je jedina knjiga koja se tražila preko malih oglasa u dnevnoj štampi. A kao urbani mit (iako je, duboko vjerujem, tačno) dodavano je: primjerak Kvarteta nikada nije zanoćio u velikoj Prosvetinoj antikvarnici u Knez Mihailovoj. Prolazio je uvijek istog dana kad stigne.  

Bilo je to vrijeme kada je čitanje već samo sobom bilo subverzivno. Doduše - i nije bilo iluzije izazovnih medijskih mogućnosti... Na koncu, kao i sve što je krajnje lično (a čitanje je radikalno ličan čin) u vremenima pod sjenom zanosa kolektiviteta. Vjerovatno je knjiga (nadam se, samozavaravam?) subverzivna i u doba „digitalne despotije“ (termin Bojana Jovanovića). Možda je to i posljednji impuls subverzije. U doba kad se svaka pobuna završava novim krugom cinizma: savremeni kapitalizam je hidra, svejed koji guta sve pred sobom, koji i Pobunu pretvara u berzansku robu. Čitanje je posljednji komad svijeta u kome ste odista  sa sobom. A to će, uvjeren sam, u vremenima što dolaze značiti sve više...  

Svega toga sam se sjetio kada sam, neki dan, vidio da izlazi i crnogorsko izdanje toge čudesnog četvoroknjižja.

Kvartet, riječ koju je Eliot učinio elitnim modernističkim toposom. U Darelovom romanu, pod imenom Stari pjesnik prisutan je i Konstantin Kavafi. Darel ga je upoznao. Pjesma Grad našla se na stranicama romana. Darel, kasnije je boravio i u Beogradu, bio je onaj tako britanski miks novinara, diplomate i obavještajca. 

Kada su naišla sjećanja na to čitanje, na Darelov i Kavafijev pulsirajući Grad, moram priznati da mi više nije izgledao zanimljiv čak ni mitropolit Amfilohije, koji se i ove nedjelje svojski trudio da fabrikuje atraktivne izjave. Manje je zanimljiva bila i Herta Miler koja je u Beogradu, baš na Sajmu knjiga, poslužila kao povod za ekstazu palanačkog samosažaljenja... Ili naše, svakodnevno, palanačko orgijanje: vrijeme bezličnih kakvo može biti do bezlično. A čitanje je i tu lijek: ako ništa drugo, teže vam mogu podvaliti. Onamo gdje niko ne čita sve može biti Sveto pismo. 

Ova nedjelja je za mene nepovratno prošla u znaku nostalgičnih tonova. Zahvaljujući jednoj knjizi čije čitanje je bilo ekstatično i jednoj gospodstvenoj profesorici ruskog jezika (iz šestog razreda osnovne) na koju će sjećanje uvijek biti i bolno. Takva sjećanja valjda i najviše zaslužuju da opstanu. Ta igra nije naivna - mi smo ono što opstane u našem sjećanju.