Međunarodni dan ljudske solidarnosti, 20. decembar, ustanovile su Ujedinjene nacije prije 15 godina, na inicijativu bivšeg poljskog predsjednika, Leha Valense. Cilj je uspješno suočavanje sa izazovima moderne današnjice, kao što su: siromaštvo, nasilje, glad, epidemije, borba protiv terorizma, životna sredina..., te uticaj na neravnomjernu raspodjelu resursa u svijetu. „Globalni problemi zahtijevaju kolektivna rješenja. U vrijeme razdora po mnogim ključnim globalnim pitanjima, od oružanih sukoba do prisilnih migracija, ljudi moraju da se okrenu jedni prema drugima u zajedničkom cilju, ne da okreću jedni drugima leđa u strahu“, riječi su Ban Ki-Muna, generalnog sekretara UN od 2007. do 2016. Solidarnost kao pojam označava moralnu obavezu čovjeka za čovjeka.
Sve deklaracije UN-a nijesu pomogle da solidarnost na globalnom nivou dostigne ni približno zadovoljavajući nivo. Bogati postaju sve bogatiji a siromašni još siromašniji. U “mirnodopskim” vremenima solidarnost čak i nije tema, dok se u vrijeme globalnih katastrofa doživljava kao podrazumijevana vrijednost, koje nikada nije dovoljno. Od početka pandemije korona virusa pitanje solidarnosti se nametnulo kao jedno od najvažnijih, kako među pojedincima tako među državama. Vrijeme pandemije treba svima da nam bude podsjetnik o važnosti solidarnosti i razumijevanja za druge, kao i odgovornosti, koju imamo prema sebi i drugima.
Na kraju druge godine pandemije kovida-19, još uvijek se cijeli svijet bori sa nevidljivim neprijateljem po principu uspona i padova, bogati uz manje a siromašni uz velike žrtve. Dok bogate i manje bogate države svojoj populaciji daju treću dozu ili ogromne kontigente vakcina uništavaju zbog isteklog roka trajanja, siromašne države oskudijevaju u tom jedinom oružju protiv kovida-19. Proizvođači vakcina enormno profitiraju na sojevima virusa, ne brinući gdje će završiti njihovi skupi i dragocjeni proizvodi.
Međunarodni dan ljudske solidarnosti nije jedini dan kada ljudi treba da osjete zajedništvo i da se posvete jedni drugima. Crnogorski građani su tradicionalno solidarni i humani, ali, u postojećim uslovima življenja, često nijesu u mogućnosti da pomognu onima kojima je pomoć najpotrebnija. Istina je da neki ne razmišljaju o tome, jer živimo u vrijeme kada ljudi žive “svako za sebe”. Pomoć je i ljudska riječ, učešće u stresnom događaju, ustupanje mjesta u čekaonici doma zdravlja..., i mnogo toga što ne podrazumijeva materijalno davanje, za koje se najlakše opredjeljujemo. Naši građani-donatori u kontinuitetu iskazuju visok stepen solidarnosti kod prikupljanja novčanih sredstava za liječenje ljudi na inostranim klinikama, a posebno su za divljenje i pohvalu slučajevi doniranja organa komšijama ili manje poznatim ljudima. Uglavnom su uspješne i akcije prikupljanja pomoći za izgradnju i/ili opremanje kuća za ugrožena domaćinstva i donacije putem Crvenog krsta, Banke hrane i narodnih kuhinja. U prvoj korona godini bukvalno smo se takmičili u činjenju dobrih djela, ali je dugo trajanje pandemije učinilo da postajemo “imuni” na tuđe nevolje i, čak, nalazimo opravdanje za zapostavljanje starih, bolesnih, usamljenih... i drugih ugroženih osoba, koje su željne pažnje, a možda i hljeba.
U solidarnom društvu i institucije brinu o tome da se eliminiše siromaštvo, razvija povjerenje među ljudima, unapređuju međugeneracijski odnosi i razvijaju ustanove za brigu o djeci, za pomoć bolesnima, kao i uslovi za dostojanstvenu starost. Decenijama smo slušali frazu o “kvalitetu života građana”, a danas se spominju pravda i socijalna pravda, dok se svi davimo u talasima politike, koja nemilosrdno razara društvene vrijednosti i, zajedno sa pandemijom korona virusa, kod građana izaziva strah i beznađe! Svak se o svom jadu zabavio! Političari zbog raspodjele moći, a građani zbog svoje nemoći. Ipak je ljudska solidarnost jača od politike!
Bonus video:
