Baron Franz Nopcsa von Felső-Szilvás odigrao je jedan sasvim nebitan dabl sa suprugom princa Danila, Juttom von Mecklenburg-Strelitz, divnom ženom koja je u pravoslavlju poznata po kodnom imenu Milica.
Bilo je ljeto 1905. kad je tenis još bio gospodski sport, a Cetinje živa prijestonica. Sa druge strane mreže našli su se francuski izaslanik markiz Sarcey, diplomata mekanog servisa, i Anna Kuhn (rođ. Raday), supruga Otta Freiherra Kuhn von Kuhnefelda, poslanika Austro-Ugarskog carstva u Crnoj Gori.
Da se čitalac ne bi zanio mirisom cetinjskih lipa - Otto Freiherr Kuhn von Kuhnefeld nije onaj slavni Ferenc Kuhn von Kuhnenfeld kojeg je Franz Joseph I svojevremeno postavio za ministra vojnog; ne, taj je bio sasvim drugi Von Kuhnenfeld koji je učestvovao u polarnim ekspedicijama i o kome je Franz Nopcsa von Felső-Szilvás vjerujem dosta znao, budući je i sam dijelio strast ka istraživanjima.
O teniskom meču ne znamo puno, tačan rezultat po setovima je tajna. Ipak, pretpostavlja se da su plemenita gospoda igrala na poene i da to nije bilo samo degenerično besciljno maltretiranje loptice kakvo zamišljaš kad posložiš sve te titule i prezimena mrtvih dinastija. Franz Nopsca, zovem ga skraćeno, oprostiće slavna kuća Von Felső-Szilvás, zapisao je u svojoj knjizi da su on i Jutta von Mecklenburg-Strelitz… OK, odustajem! Duša mi vapi da riknem po seljački - Mađar Franci & Švabica Milica izgubili su od Francuza i Ane Kuhn, o čemu postoji memoarski trag. A postoji i trag u memoarima istog mađarskog plemića, ljubim ga u lornjon, da je jedna važna njuška tuda prošetala i kako su se s njom morali pozdraviti.
“Lukavi seljak, knjaz Nikola od Crne Gore i njegova žena su se pojavili i bio sam predstavljen…”, zapisao je baron Franz Nopcsa o suverenu i budućem kralju, zetu Evrope, francuskom đaku, pjesniku, vojskovođi i caru junaka. Ništa od nabrojanog transilvanijsko Ugarče nije Nikoli priznalo, već je sa svojih baronskih visina pružilo ruku “lukavom seljaku”. Naglas razmišljam - prije će biti da se baron medeno naklonio Nikoli i poljubio ruku Mileni, e da bi svoje otrovne misli sačuvao za memoare, u kojima ne važe pravila etikecije i plemićkog licemjerja.
O drugim zapažanjima ovog izvanjca neću pisati, jer čovjek je bio krenuo za Albaniju, pa samo svratio na Cetinje da predahne; na jednom mjestu kaže da mu se mladi Danilo hvalio lovačkim pričama i kako je pravo zadovoljstvo ubijati delfine (!) te da je kukao što još nije dobio neki austrijski orden. Sve je ovo možda neistina, možda laže baron Franz Nopcsa von Felső-Szilvás, naučnik, albanolog i plemić, ali vrlo se uklapa u moju želju da se osvrnem na proteklu nedjelju u kojoj je kralj Nikola sto godina kasnije opet nazvan seljakom.
Desilo se u studiju privatne italijanske televizije, famozni Bruno Vespa, doajen TV izraza, rekao je kako je Jelena Savojska bila ćerka jednog seljaka. Bio bi to samo glupi rimejk gornje priče da se nije podigla crnogorska dijaspora i intelektualna armada da opomene Vespu kako kralj Nikola nije bio seljak.
Prostim prelivanjem žuči po rodoljubnim portalima demarš je dobio odveć pompezne crte: te naš kralj bio obrazovan, školovan u pariskom liceju, te Jelena tečno zborila pet jezika, itd. U silnom prepisivanju i prevođenju nekom se web pisaru omaklo, pa je Nikola I postao i kompozitor.
Kako god, ubo je oholi Vespa u živac gospodstvo rodoljubne kreme koja prosto ne voli da je zovu seljačkim imenom, makar to dolazilo sa Zapada, odakle se moć navijek prelivala i prodavala Orijentu svoje bezvrijedne titule.
Iskreno, ne znam u čemu je veliki problem. Ako je Bruno Vespa kralja nazvao seljakom, nije ga posjekao, nije mu ukinuo ni ljudskost ni domete. Samo je istakao da Jelena potiče iz zemlje koja je bila siromašna, dakle, sa skromnom tradicijom globe i otimačine na kojoj se plava krv oduvijek zasnivala.
Biti seljak-kralj zapravo je najveći kompliment koji neko može da dobije. Miriše na kosmopolitizam i održivi razvoj. Sasvim lijepo dođe takav napad, da se čovjek previše ne uznese malom odžaklijom i tenisom, dvorskim hoklicama i ordenjem, svim tim lusterima i kopijama simbola evropskog plemstva, onog istog što je svijet survalo u svjetske ratove i u njima nestalo.
Sve to plemićko boba ne valja bez malo seljačkog začina, pa ako griješi gospon Vespa, još više griješe oni što se seljačkog u sebi stide.
Bonus video:
