Evropa onomad (1971) - Evropa sad (2021)

Kako je razmišljao đed po kom sam dobio ime

Crna Gora, da bi bila vječna, mora biti izvrsna i mora naučiti da se mijenja. Ne može se čekati još 50 godina tapkanja u mjestu

23985 pregleda 99 reakcija 94 komentar(a)
Ilustracija, Foto: Shutterstock
Ilustracija, Foto: Shutterstock

Prije tačno 50 godina, na današnji dan - đed po kom sam dobio ime govorio je za “Pobjedu” kao direktor uspješnog kolektiva iz nerazvijene Crne Gore, a sa najvećim prosječnim primanjima za zaposlene u toj grani privrede u državi. Te 1971. godine, mjesečna zarada u zadruzi u Boljanićima kod Pljevalja bila je 170.000 starih dinara = 1.700 novih dinara, današnje vrijednosti od oko 652 eura.

Pokazao je da je drugačiji ekonomski model ne samo uspješniji, već i prirodniji našem narodu i državi.

Tragično je nastradao 1972. godine zbog svojih progresivnih ideja i djela koja su kvarila smisao postojanja tadašnje političke “elite” u Crnoj Gori, uprkos tome što je navodno bio podržavan na nivou federalne države.

Milojko Spajić Pobjeda
foto: MIF

Zadruga u Boljanićima za godinu je imala promet u vrijednosti od 900.000.000 starih dinara = 9.000.000 novih dinara, što je oko 3.265.000 sadašnjih eura.

Težnja da ljude zadrže ovdje i da se stvore uslovi da svaki poljoprivredni proizvođač živi bolje od rada na svom posjedu, bio je trnovit proces, ali je očigledan napredak radovao svakog dobronamjernog čovjeka.

Svevremene pouke primjenjive su i danas - uspjeh baziran na:

  • Fer kompenzaciji zaposlenih, najvišoj u državi, na način da su zaposleni bili motivisani da budu produktivni u radu, bili su plaćeni meritokratski - po učinku;
  • Konstantnoj modernizaciji uprkos sporadičnom iracionalnom otporu (u našem vremenu digitalizacija, primjera radi fiskalizacija i slične inicijative);
  • Uključivanju i kooperaciji sa lokalnim stanovništvom, koje je učestvovalo svojim part-time radom, ti kooperanti su mogli da zarade džeparac oko 150 - 250 sadašnjih eura mjesečno za takav način povremenog rada;
  • Vraćanju vrijednosti lokalnoj zajednici (izgradnja lokalnog dalekovoda za struju, vodovoda za ta naselja…) i inkluzija svih, motivisanje lokalnog stanovništva da daje sve od sebe i da osjeća napredak od svog rada, ostajući na svojoj rodnoj grudi;
  • Reinvestiranju cijelog profita (80.000.000 starih dinara = 800.000 novih dinara, oko 300.000 sadašnjih eura) godišnje u nove “fondove” stoke, modernije opreme, itd. (u smislu našeg vremena - investicija u kapitalni a ne tekući, potrošački budžet);
  • Otvorenosti prema svijetu - izvozili u Tunis, itd, tražeći tržišta i na manje očiglednim mjestima;
  • Crna Gora, da bi bila vječna, mora biti izvrsna i mora naučiti da se mijenja. Ne može se čekati još 50 godina tapkanja u mjestu.

P. S. Đe ti stade, ja produžih. Da je vječna Crna Gora!