”Pariz je vrijedan jedne mise”, glasi slavna rečenica koju je izgovorio Anri IV, prije nego će ispuniti posljednji uslov da postane francuski kralj - prelazak na katoličanstvo.
Izreka Paris vaut bien una messe je postala slavna, iako neki tvrde da je u pitanju uspio apokrif, ali, da nije bio u stanju izgovoriti tu rečenicu (uz svu njenu moralnu upitnost), Anri bi ostao samo jedan od brojnih i danas nepoznatih velikaša. Ova rečenica ga je “kvalifikovala” za kralja, i to ne - beznačajnog, kakva u principu jeste većina kraljeva. Biće to kralj rodonačelnik Burbonske dinastije, ali, prije svega značajan po donošenju Nantskog edikta (1598), zakona koji je uspostavio toleranciju i zagarantovao vjerske slobode protestantima/hugenotima.
Novak Đoković, najbolji teniser današnjice, koji uporno odbija da se vakciniše, nalazi se u hotelskom karantinu na aerodromu u Melburnu. Navodno je neko iz njegovog tima pogrešno popunio aplikaciju za vizu ili što god, a tamošnje vlasti ne pokazuju želju da slavnom sportisti “učine”. Ne ide to svuda baš tako.
Medijske interpretacije događaja otišle su u nevjerovatnim pravcima. Očekivano, veliki teniser je odmah postao “heroj” antivakserske zajednice. Zato je prekonoći osvanuo kao - Novax.
Ipak, najmaštovitije interpretacije čitave ove australijske sapunice nesumnjivo pripadaju Đokovićevom ocu. Njegov diskurzivni fokus je prilagođen retorici iz vremena kada se očekivala svjetska revolucija. Poslušajte ovo: “Moj sin je u zarobljeništvu… Novak je postao simbol i vođa slobodnog sveta, sveta siromašnih i potlačenih zemalja i naroda…”
Čekajte, ovako se govorilo o Staljinu u kakvom kolhozu 1947. “Vođa slobodnog sveta”? Pride i “siromašnih”? Teniser težak preko 200 miliona dolara?
Nastavlja otac: “Novak je Spartak novog sveta koji ne trpi kolonijalizam i licemerje, već se bori za ravnopravnost svih ljudi na planeti” (a vi ste mislili da igra tenis? Nemojte da ste naivni…) Na kraju, kako i dolikuje, ide i malo prorokovanja globalnog raspleta: “Na jednoj strani će biti pohlepni i oholi pripadnici svetske oligarhije, a na drugoj čitav slobodarski i ponosan svet koji još veruje u pravdu, istinu…”
A sve povodom - jedne vakcine. Koju teniser odbija iako dolazi u zemlju gdje je to obavezno.
Veliki teniser bi morao naći način da ućutka svoga oca. Što, zasigurno, nikada i nikome nije lako. Ako nema potrebu da ga zamoli da “smanji doživljaj”, situacija je još gora… Ovakva gubitnička histerija (i civilizacijska frustracija koja vrišti iz kazanog) ne pripada nekome ko je dokazani pobjednik.
Iako ponekad imate utisak da i Novak, makar posljednjih godina, olako skrene u neke teme u kojima se naprosto ne snalazi. Njegova priča o “duhovnosti” (ili “moralnoj etici”) je nivo malog Perice iz viceva.
Morao bi biti svjestan nečega drugoga. Sve što jeste i što ima stvorio je zahvaljujući tenisu. I njegova odgovornost prema samoj igri morala bi biti neupitna. On zapravo ne postoji izvan tenisa i svog impresivnog talenta i umijeća baš za tu, a ne neku drugu igru. On može biti humanitarac koji pomaže mnogima (uključujući i australijske požare, svojevremeno), ali i to je zahvaljujući tenisu i onome što mu je donijela ta igra.
Novac koji je on zaradio, Bah ili Šekspir, Dante ili Kant nisu mogli ni zamisliti a kamoli zaraditi za života. Iskustvo pandemije i suspenzije popularnih društvenih rituala, pokazalo je da svijet lako može i bez tenisa, košarke ili fudbala. I, što smo radili? Čitali Kanta i Šekspira ili slušali Baha. Oni su “radili” i tada. I to veličanstveno, kao i uvijek.
Zato mislim da sportisti poput Đokovića (ili Kajrija Irvinga), svojim odnosom prema vakinaciji, ne pokazuju dovoljno poštovanja prema igrama koje su ih napravile time što jesu. I izvan kojih oni, zapravo, i ne postoje.
U najkraćem, Đoković bi, valjda prije i bolje od svih, morao znati da je - Melburn vrijedan jedne vakcine…
Bonus video:
