STAV

Politička pismenost

Društvo je dužno da inicira edukaciju o političkoj pismenosti i to ne samo u okviru formalnog obrazovanja, već, ako kanimo da obuhvatimo sve politički zakržljale generacije, ova kampanja mora biti sveobuhvatna i permanentna. Podizanje svijesti o demokratskoj moći građana može biti njen lajtmotiv

4012 pregleda 2 komentar(a)
Foto: Shutterstock
Foto: Shutterstock

Reći nekom da je nepismen je uvreda. Reći nekom da je informatički nepismen, jedva da je uvreda. Ali reći nekom da je politički nepismen, vjerovatno da uopšte nije uvredljivo, jer se ovdje politika doživljava kao najveći gadluk od čega pošten čovjek treba da bježi što dalje.

Posljedice od “bježanja” od politike su razorne. Društvu u kom je to manir, spasa nema. Ono je osuđeno na ohlokratiju - vladavinu najgorih.

Ne morate biti fudbaler da bi se razumjeli u fudbal. Dovoljno je da znate pravila i da gajite strast prema tom sportu, da biste dokučili njegov smisao i uživali u njemu. Tako i ne morate biti političar da biste se “bavili” politikom. Bilo kako bilo, apolitični nikako ne možete biti, pa sve da ste i Novak Đoković, koji se nakon svog stava o eko-protestima u Srbiji “namazao zaštitnim slojem apolitičnosti”, čime je ipak demonstrirao politiku ekvidistance prema nasušnim pravima svog naroda, s jedne i interesa režima s druge strane. Čovjek je po definiciji “zoon politokon”, pa biste, ako baš insistirate na apolitičnosti morali sačekati neku narednu inkarnaciju. Pitanje je samo s kojim predznanjem “ulazite” u politiku i šta je uopšte to politika?

Politika predstavlja potrebu koja proističe iz čovjekove “sklonosti” da živi u zajednici. Recimo, da je naša država jedna ulica, bilo bi nam važno da je prohodna; da sve kuće jednako imaju pristup zajedničkom dobru; da se odredi mjesto za odlaganje smeća; da niko ne uzurpira ono što koristi svima. Zamislite sada da nekoga od nas ne zanima ništa od toga, ali taj neko, naravno, nastavlja da daje novac za zajedničke potrebe, jer se to ipak mora. Onda mu se, recimo, u toj nezainteresovanosti pridruži još neko, pa još neko i tako na kraju ostane samo jedan koga zanimaju one zajedničke stvari. Taj “jedan” će na kraju biti, zapravo i jedini “tumač” zajedničkog interesa. Put do njegove kuće biće uvijek prohodan, jer je to “javni interes”, a pruge na pješačkom prelazu biće od “čiste” zebrine kože. Grb ulice, kako i dolikuje visoko će biti istaknut na pijedestalu od bračkog mermera, a ulične rasvjete neće biti, jer takva urbana zagađenja remete čari noćnog neba. Zajedničkim parama farbaće, u javnom interesu, svoju ogradu i kupovati mirišljave jelkice da ulica zamiriše u proljeće, a kad padnu prve jače kiše, od para za saniranje poplava, napraviće javni bazen.

Ova “bajkica” možda i nije tako bajna, ali je stvarna. Pa, mi živimo u takvim ulicama, zgradama, selima i gradovima, u kojima stanare i stanovnike baš i ne interesuje politika. Imaju oni “svoga” preko glave da bi se još i politikom “bavili”. “Što, da nema kakve vajde od toga, kad nas ‘oni gore’ ionako ni za šta ne pitaju. Dovoljno je što ‘im’ na izbore izađem. I to ‘im’ je mnogo”, uobičajeni su komentari politike kod nas.

Politička pismenost je pojam koji nije mnogo “izlagan”, pa da bismo ga razumjeli, moramo poći od definicije samog pojma funkcionalne pismenosti, kao sposobnosti, ne samo čitanja i pisanja, već i razumijevanja pojmova i kategorija, ali i sposobnosti utemeljenog kritičkog mišljenja. Da bi smo još bliže “prišli” pojmu političke pismenosti, pomoći ćemo se “popularnijim” pojmom medijske pismenosti, koji označava sposobnost pristupa, tumačenja i vrednovanja medijskih sadržaja i poruka u cilju njihovog potpunijeg razumijevanja, kao i sposobnost identifikacije medijskih manipulacija. Analogno tome, politička pismenost predstavljala bi sposobnost prepoznavanja političkih koncepata i činjenica, koja zahtijeva izvjesno kognitivno “naprezanje” kroz razvoj određenih vještina, od tehničkih - koje označavaju pristup političkoj sferi, preko kritičkih - koje uključuju evaluaciju političkih sadržaja; do proaktivnih - koje predstavljaju sposobnost artikulisanja političkih stavova, akcije i komunikacije.

Ovdje se sada nameće se jedno prethodno pitanje - otkad smo to postali politički nepismeni? Ovo je pogrešno, ali neophodno pitanje; pogrešno - zato što je odgovor očigledan, pa kao i svi očigledni odgovori i ovaj obesmišljava pitanje; neophodno je, pak, iz istog razloga iz kog je alkoholičaru potrebno da prizna sebi da je na pogrešnom “putu”, jer je jedino kroz samosuočavanje moguće pokrenuti proces koji vodi katarzi. Odgovor je, dakle - politički nepismeno društvo smo od kada nemamo elementarno izgrađenu demokratsku kulturu - tj. oduvijek. Politička pismenost, kao rafinisana tvorevina demokratske kulture isključivo se javlja onda kada demokratija postane održiva.

S druge strane, politička nepismenost je centralni resurs autokratija ogrnutih plaštom formalne demokratije. Ona je omča o vratu i teorijskoj mogućnosti izgradnje otvorenog društva, kao garanta slobodnog i svrsishodnog života. Ako je ovo polazište ispravno, ispravna je i logika da bez političkog opismenjavanja nema stvarne demokratije.

Velika je moć onih koji javni interes bacaju pod noge sopstvene pohlepe, jer im mi dajemo tu moć. “Normalno je da političari kradu, ali nije u redu da ništa ne ostave za narod”. “Ovi su se nakrali, pa neće više, a ovi drugi bi krali iznova, pa tek onda ne bi ništa ostalo”. “A šta bi ti uradio, časti ti?” “Ćuti, dobro je, samo da se ne zarati”…

Ove sentence “dostojne” mudrosti starih Latina opisuju karakter nepokolebljivih “političkih djevica”, simbolizujući istovremeno amanet koji prenosimo s koljena na koljeno i čuvamo kao oči u glavi. I tako sve dok nam u glavi ne ostanu samo te oči. Ova “razmišljanja” ako su i nastala kao reakcija na stanje stvari, sada uslovljavaju stanje stvari.

Politička nepismenost, kao selektivno slijepilo, uzrokuje da nam “ispod radara” prolaze svakakve stvari, a da druge “vidimo” i u mraku. Tako “detektujemo” Milovu diktaturu, a Vučić nam je pošten i sposoban ili se smijemo Vučićevim gafovima, a Milo nam je gospodin.

Politička nepismenost je kada se “primamo” na to kako smo podijeljeno društvo, a zapravo, svako iole demokratsko društvo po “inerciji” je i pluralno društvo i nema ništa loše u tome, ali ima u tome kada se mi tako “podijeljeni” ujedinjujemo onda kada treba glasati za autokrate, pod izgovorom nacionalnog okupljanja ili ugroženosti države.

Nedostatak političke pismenosti detektuje se i onda kada je moguće usvojiti izmjene nekog zakona svega desetak dana nakon stupanja na snagu prethodnog i to istom “jednoglasnom većinom”, a da taj čin bezočnog ugrožavanja pravne sigurnosti ne izazove opštu pobunu demokratske svijesti i savjesti. Ovo se nedavno desilo u Srbiji, kada je nakon pobune građana protiv “spornih” zakona o eksproprijaciji i referendumu, “lično intervenisao” Predsednik, koji inače “baštini” najbolje primjere anuliranja s mukom izgrađenog sistema podjele vlasti i koji vraća princip jedinstva vlasti ne na mala, nego na velika vrata. Tamo predsjednik kao Robin Hud “i otima i daje”, a građanima ostaje samo da nakrive šajkaču kad ih “izvuče iz bubnja” ili da krive sudbinu što ga put ne nanese u njihovo selo. “Običaj” je tamo da kada nekom nešto krene po zlu, zove Predsednika, a on dalje “završava”. Kao Jelena Karleuša onomad kad su je “mučenicu” medijski “linčovali”. I “bogomi”, upali joj.

Politička nepismenost prisutna je sigurno onda kada demagoške poruke nailaze na plodno tlo i kada opstanak na takvoj političkoj “oranici” zavisi od sijanja istih. Političari u Crnoj Gori znaju makar to. Znaju da kada bi počeli da šalju društveno odgovorne poruke, onako nasuvo, bez demagoškog “peršuna”, ne bi ih bilo “dok si rek’o keks”.

Politička nepismenost je kada za legitimne društvene zahtjeve od stida govorimo da se ne radi o političkim, nego o “životnim” zahtjevima, iako ih adresiramo političkim institucijama države (koje su i jedina moguća adresa). Sve što je društveno, to je i političko. Ekonomija nije ekonomsko, već političko pitanje. Zdravlje može biti i lični problem, ali zdravstvo je uvijek političko pitanje. Ekologija nije apolitična kategorija, već jedan od ključnih političkih problema današnjice. Kultura je političko pitanje, kao i urbanizam; i kriminalitet; i siromaštvo... Politika, dakle, nije ono kad vidimo da se političari “prepucavaju”; ili barem nije samo to, odnosno najmanje je to. Političko angažovanje građana se ne završava na izborni dan, jer su izbori samo najvidljivija manifestacija naše političnosti, koja ako nije osviješćena, ničemu i ne služi, kao ni ti izbori. Građanska je dužnost, onda, biti politički pismen. To je stvar vaspitanja.

Nesporno je da “u nas” postoji lažni utisak o stepenu naše političke pismenosti. Mi stvarno “tripujemo” da se razumijemo u politiku. Ništa čudno. Na isti način se razumijemo i u vakcine, a i “masa” nas je među onima koji su “provalili” da je zemlja ipak ravna. Biti nacionalista nam je sasvim normalna stvar kad voliš svoju zemlju i eksperti smo za pitanja pravne kvalifikacije ratnih zločina. Ponekad baš ne vidimo da živimo u loše uređenoj zemlji u kojoj slabo ko radi svoj posao; da ima puno lažnih fakulteta i diploma, pa samim tim i lažnih učitelja i učiteljica, a kamoli lažnih kovid-propusnica; da se premnogo “jelo i pilo” na račun države, da su nam gradovi i sela oronuli i neudobni. Mudro rezimiramo da nigdje nije savršeno. Nije zapravo da ne vidimo. Više, ne konstatujemo, jer - to je tako, a kad se nešto kod nas namjesti da bude “tako”, sudbina mu je da tako i ostane.

Društvo je dužno da inicira edukaciju o političkoj pismenosti i to ne samo u okviru formalnog obrazovanja, već, ako kanimo da obuhvatimo sve politički zakržljale generacije, ova kampanja mora biti sveobuhvatna i permanentna. Podizanje svijesti o demokratskoj moći građana može biti njen lajtmotiv. Moć građana je daleko iznad moći svake diktature, a postanemo je svjesni, nažalost, tek u povečerje nekog Petog oktobra ili Tridesetog avgusta. Onda se zapitamo: “Zašto smo, pobogu, ovoliko čekali?”

Autor je advokat