ZAPISI SA UŠĆA

Pjesnik koji je sanjao sopstvenu smrt

„Stajao sam na velikom jezeru, pokrivenom kamenim pločama. Izgledale su mi kao vrsta smrznute vode. Usudio sam se da učinim nekoliko koraka…” Ovaj san zapisao je Georg Hajm, dvije i po godine prije smrti u zaleđenoj rijeci

14503 pregleda 2 komentar(a)
Georg Hajm (1887-1912), Foto: Commons.wikimedia.org
Georg Hajm (1887-1912), Foto: Commons.wikimedia.org

Tog 16. januara - bio je utorak - mladići Georg i Ernst se sastaju na obali zamrznutog Hafela, u okolini Berlina. Ponijeli su klizaljke. Kao i mnogi drugi stanovnici velegrada željeli su da se izduvaju na ledu. U Berlinu je tog dana izmjereno minus 13,7 stepeni Celzijusa.

Georg, koji nije volio stroga gramatička pravila, slijedio je Ernsta, koji nije mario za obilježenu granicu do koje je građanstvu dozvoljeno kretanje. Zamakli su zaleđenom površinom prema sredini široke rijeke, izvan vidokruga šumskih radnika, koji su slagali drva za ogrijev.

Onda se začuo krik. Pa još jedan. Skoro pola sata je neko dozivao u pomoć. Onda je ledeni januar, nazvan po rimskom bogu Janusu, koji označava i početak i kraj, sve prekrio tišinom.

Georga su našli posle četiri dana. Ernst je pronađen mnogo kasnije. Georg je bio zgrčenog lica i s rukama punim rana, očito se borio da ponovo iz vode izađe na led. Pošto su na ivici rupe u ledu, koja je ostavljena za ptice koje love u vodi, pronašli njegove rukavice i kapu, vjeruje se da je pokušao da pomogne svom drugu koji je prvi propao kroz rupu u ledu, udarivši potiljkom o ivicu i izgubivši svijest.

Sve ovo se zbilo prije tačno 110 godina. Postoji razlog zbog kojeg se sjećamo ovih mladića: tog dana je u ledenoj vodi, zajedno sa svojim najboljim drugom Ernstom Balkeom, nestao dvadesetčetvorogodišnji Georg Hajm, najveći talenat njemačkog pjesništva u prošlom vijeku.

Vidoviti pjesnik

Georg Hajm
Georg Hajmfoto: FB

Za života je pjesnik vodio i konvencionalni dnevnik ali, od 1907, i dnevnik snova. Jula 1910. on je u njega zapisao svoj san:

„Stajao sam na velikom jezeru, koje je bilo pokriveno nekom vrstom kamenih ploča. Izgledale su mi kao neka vrsta smrznute vode. A katkad kao kožica koja sе hvata na mlijeku. Neki ljudi su prelazili preko, ljudi sa dnevnim prtljagom ili korpama, koji su valjda pošli na pijacu. Usudio sam se da učinim nekoliko koraka, ploče su ipak držale. Osjećao sam da su veoma tanke; kada bih zakoračio na jednu od njih, ona bi se zaljuljala tamo-amo. Hodao sam tako neko vrijeme, a onda me je srela neka žena koja mi je rekla da se vratim, jer će ploče uskoro postati lomne. Ipak sam produžio. Odjednom sam osjetio kako ploče ispod mene nestaju, ali nisam pao. Išao sam neko vrijeme dalje i po vodi. Onda mi je došla misao da bih želio da mogu da propadnem. U istom trenutku propao sam u zelenu, mutnu vodu punu bršljenastog bilja. Ali nisam se predao, počeo sam da plivam. Kao čudom, daleka obala mi se sve više približavala. Za nekoliko zamaha dospio sam u jedan pješčani, sunčani zaliv”.

Možda će poneko reći da san nije proročka vizija, jer se utopljenik izbavio. Ipak, možemo li biti sigurni da Hajm posle borbe sa ledenom vodom i utapanja nije pronašao konačno izbavljenje, otišavši negdje, gdje su pjeskoviti zalivi i vječno ljetnje sunce?

Ko je bio Georg Teodor Franc Artur Hajm?

U porodici pravnika Hermana Hajma i njegove supruge Dženi, oktobra 1887. rođen je sin kojem su dali ime Georg Teodor Franc Artur. Mjesto u Šleziji, gdje je Herman Hajm bio na službi, zvalo se tada Hiršberg - u prevodu sa njemačkog Jelenje brdo. Mjesto je pomjeranjem granica u svjetskim ratovima danas u Poljskoj i zove se - Jelenia Góra.

Sa 12 godina Georg Hajm počinje da piše pjesme. Njegov otac se često službeno seli, tako da Georg postaje gimnazijalac u Berlinu. Ali mu nije dozvoljeno da maturira u svojoj berlinskoj gimnaziji. Nanizao je loše ocene, a učestvuje i u učeničkim nestašlucima. Premještaju ga u gimnaziju u Nojrupinu, šezdesetak kilometara sjeverozapadno od Berlina, gdje sa zakašnjenjem maturira 1907.

Njegov drug Ernst Balke podržava ga u namjeri da pokrene časopis „Kružeća sunca“ u kojem 1906. objavljuje prve pjesme. Njegov neoromantizam je bio specifičan - sablasne slike on ne koristi radi efekta već su one za njega simboli apsurdnosti čovjekovog postojanja.

Rudolf Balke, brat Gergovog najboljeg druga Ernsta, zapisao je 1946. da je otac Georga Hajma bio veoma melanholičan i religiozan čovjek, da je majka bila povučena, a sestra Gertruda takođe tugaljiva, stroga vjernica koja je odbijala sve svjetovne stvari i užitke. „U takvom okruženju se Georg Hajm, koji je odobravao život i njegove radosti, nikada nije dobro osjećao“.

Dok su pjesnikovi rani dnevnički zapisi svjedočili o bliskosti sa ocem, kasnije zabilješke pokazuju skoro neskriven prezir. Otac je postao simbol carske Njemačke koja je u svom građanskom ruhu bila ona zagušljiva odaja koju su toliki umovi poput Ničea, htjeli provjetriti, pa makar i ratom.

Hajm sa braćom Balke i Ernstom M. Engertom
Hajm sa braćom Balke i Ernstom M. Engertomfoto: Commons.wikimedia.org

Od mačevalaštva do pjesništva

Otac Georgu nameće studij prava - u Vircburgu, Jeni i Berlinu. U Vircburgu Georg Hajm pristupa studentskom udruženju „Rajnanija“. Te vrste udruženja - studentske korporacije (Corps) - bile su na neki način državotvorne, jer su car Vilhelm II i Oto Bizmark svojedobno bili članovi sličnih studentskih udruženja. U njima se mačevanjem i diskusijama kalila buduća njemačka elita. Najprije je Georg Hajm, koji je bio dobar mačevalac, uživao u novom društvu. Posle godinu dana ga je napustio, svojom ili tuđom voljom, nije najjasnije. Pjesnik je ostavio nekoliko teških riječi o svom studentskom udruženju: „Strašno, za duh uništavajuće, priglupo, smiješno“.

Kao berlinski student priključuje se „Novom klubu“. Tu, među mladim, prevratnički raspoloženim književnicima, pronalazi sebe. U seriji javnih čitanja pod nazivom „Neopatetični kabare“ Georg Hajm čita svoje pjesme. Pronalazi i svoju veliku temu - velegrad - koja ga svrstava u rani ekspresionizam. Danas te pjesme njemački gimnazijalci imaju u obaveznoj lektiri. Jedna od njih je i pjesma „Grad“:

Veoma široka je ova noć. I oblačne boje

Razdrte spram mesečevog potonuća.

I hiljade prozora duž noći ove stoje

I žmikaju crvenim, malim kapcima kuća.

Kao krvotok razgranate ulice grada,

Bezbrojno ljudstvo iz njih, u njih svraća.

Večno tup ton otupelog bića

Odatle dopire, u tišini strada.

Rođenje, smrt, plod istog delanja

Lelek trudova, jecaj umiranja,

U slepoj smeni šturog postojanja.

A plamen i oganj, baklje i požari,

Izdaleka prete rukom što drhturi

Obasjaće uvis zid oblaka suri.

„Kao krmača koju tove“

Godine 1911. Hajm polaže prvi državni pravosudni ispit, ali ga potom isključuju iz pravne pripremne službe jer uništava važne katastarske dokumente. Ne želi da se bavi očevim pozivom. Novembra 1910. on zapisuje: „Moja priroda je kao u ludačkoj košulji. Već mi pucaju svi moždani šavovi... A sada moram da se kao stara krmača koju tove, nakljukam pravnim paragrafima, povraća mi se od toga“.

Dvoumi se između oficirske i diplomatske službe. Prijavio se na više mjesta da bi otpočeo vojnu karijeru. Istovremeno, na Orijentalnom seminaru u Berlinu uči kineski i engleski, baveći se mišlju da stupi u dilomatsku prevodilačku službu. Nije dočekao pozitivan odgovor iz njemačkog garnizona u Mecu, gradu koji je od 1870. do 1919. pripadao Njemačkom carstvu, a potom opet Francuskoj. Smrt je spriječila oficirsku karijeru pjesnika Georga Hajma.

Rat kao čežnja

U uglednoj izdavačkoj kući „Rovolt“ aprila 1911. pojavljuje se njegova prva zbirka pjesama „Vječni dan“. Ostalo je zabilježeno da su lektori u „Rovoltu“ imali muke da dešifruju Hajmov rukopis, ali i da standardizuju pjesme u duhu njemačke gramatike.

Ta zbirka danas važi kao prvo svjedočanstvo lirskog ekspresionizma. Inspiraciju pronalazi kod francuskih pjesnika - Šarla Bodlera koji je drugom polovinom 19. vijeka knjigom „Cvijeće zla“ promijenio pjesničku paradigmu Evrope, kao i revolucionarnog tinejdžerskog genija Artura Remboa. Rado se vraća i Helderlinu.

Smrt, jeza i velegrad postaju njegove stalne teme. Kasnije će mnogi u njegovim stihovima vidjeti proročanstva sloma zapadne civilizacije u svjetskim ratovima. Njegova poznata pjesma „Rat I“ od devet strofa počinje ovako:

Ustao je onaj koji dugo nije otvarao oka,

Ustao dole, iz podruma duboka.

U svitanje stoji, golemog neznanog lika

Dok mesec drobi njegova crna šaka.

Dosada i konzervativno licemjerje svijeta njegovog oca doveli su do priželjkivanja osvetničke apokalipse, do želje da „crna šaka” rata zdrobi taj svijet kao mjesec u pjesmi. Jula 1910. napisao je: „Kada bi bar jednom opet podizali barikade. Bio bih prvi, koji bi stao na njih, htio bih, makar sa metkom u srcu, osjetiti opijenost oduševljenjem. Ili barem da povedu neki rat, neka bude i nepravedan. Ovaj mir je tako trulo mastan i ljigav, kao ljepljiva politura na starom namještaju”.

Nikada nećemo saznati, da li bi iz Prvog svjetskog rata Georg Hajm izašao kao uvjereni pacifista, poput mnogih njegovih generacijskih drugova. Ili bi u ratu pronašao materijal za književnu glorifikaciju kao Ernst Jirgen.

Poslednji nastup Georg Hajm je imao deset dana pred smrt, 6. januara 1912. u čuvenom minhenskom umjetničkom kafeu Simpicisimus.

Ljubav dugih trepavica

Hildegard Kron
Hildegard Kronfoto: Commons.wikimedia.org

U ljeto 1911. Georg Hajm u Vircburgu upoznaje Hildegard Kron, ćerku bogatog jevrejskog fabrikanta. Neke od njegovih poslednjih pjesama su posvećene njoj. Ona je bila pet godina mlađa od Georga, ali mu je postala najprisnija veza do tada. Predstavio ju je svojim berlinskim prijateljima, nisu se razdvajali. Pjesnik joj je posvetio brojne pjesme, kao što je ona „Tvoje trepavice duge…“. Njihovu sreću prekinula je smrt Georga Hajma, koju je Hildi, kako su je svi zvali, teško podnijela. Udala se 1921. za njemačko-američkog sociologa Gotfrida Salomona. Par je ostao bez djece i brak je razveden 1930. Hildi se vratila u Berlin. Mada su njena sestra i zet kao Jevreji pobjegli od nacističkog režima u Veliku Britaniju, ona je, vjerovatno zbog majke, ostala u Berlinu. Nacisti su najprije majku deportovali u Terezijenštat a onda januara 1943. Hildi u Aušvic gdje je ubijena, najvjerovatnije iste godine.

Ubivši osobu koja je čuvala najljepše uspomene na Georga Hajma, nacisti su tako i njega usmrtili još jednom.

„On se odmara“

Posle pjesnikove smrti, njegovi prijatelji iz „Novog kluba“ izdaju 1912. još jednu knjigu stihova „Umbra vitae". U njoj se nalaze neke od najpoznatijih pjesama - „Rat“ i „Bog grada“. Već 1913. pod nazivom „Lopov“ izlaze njegove novele koje je pripremio za života, a 1914. je objavljena knjižica „Maraton“ sa 12 soneta iz zaostavštine.

Georg Hajm je za sobom ostavio 500 pjesama i lirskih skica. Da nije bilo njegovih knjižica iz poslednje dvije godine života ne bi bilo onakvog njemačkog ekspresionizma kakav nam je poznat - onog koji je izvršio veliki uticaj na brojne književnosti, uključujući i književnu scenu novoosnovane južnoslovenske države - Kraljevine SHS. Tu se odjeci njegovog lirizma ogledaju u nekim stihovima Antuna Branka Šimića ili Miloša Crnjanskog. Što se tiče same njemačke književnosti, ne samo da direktna linija vodi od Georga Hajma do Bertolta Brehta, već su se i docnije generacije penjale na njegova pjesnička pleća da bi osvojile svoj prostor.

Georg Hajm je 30. oktobra 1910. zapisao: „Na mom nadgrobniku neka jednom ne stoji ništa osim KEITAI. Bez imena, ništa. KEITAI. On spava, on se odmara“. Njegov grob u Berlinu je godine 1942, posle tridesetogodišnjeg roka, prekopan i predat na dalju upotrebu. Januara 2009. poštovaoci su na tom mjestu podigli obelisk sa ispisanim starogrčkim izrazom KEITAI.

Korice za zbriku „Umbra vitae', rad Ernsta Ludviga Kirhnera (1924)
Korice za zbriku „Umbra vitae", rad Ernsta Ludviga Kirhnera (1924)foto: FB