Dokumentarac Izbor oružja (A Choice of Weapons) počinje pjesmom Čarlsa Bredlija. Ta pjesma startuje zastrašujuće dobrim stihovima: “This world/Is going up in flames/And nobody/Wanna take the blame/Don’t tell me/How to live my life/When you/Never felt the pain”.
Teško da može bolje početi priča o Gordonu Parksu, fotografu koji je mijenjao Ameriku, svijet i umjetnost. U filmu koji je inspirisan Parksom pojavljuju se mnogi njegovi saradnici, kao i sljedbenici. Njemu se dive redom Karim Abul-Džabar, Anderson Kuper, Spajk Li, Brajan Stivenson i Ava Duvenrej. Za sve njih on je bio svetionik, osoba koja je prokrčila put, dala smisao i pravac kojim da se ostali dalje kreću. Spajao je rub i vrh društva. Istraživao je istovremeno marginu i elitu. Ovjekovječio i jednu i drugu krajnost. On je bio dovoljno inovativan, hrabar, talentovan i svjestan da iskoristi fotoaparat kao oružje da sebi i zapostavljenima omogući vidljivost. Otuda i odličan naslov filma.
Skrenuo je pažnju na ulične bande jer i oni imaju nešto važno da kažu i pokažu, na obespravljene, siromaštvo, rat, nepravdu i one koje često nazivamo “diskretnim herojima.”
Posebna je njegova foto-priča o Muhamed Aliju i Malcom X, pa i danas možda najbolje i najupečatljivije njihove fotografije su one koje je napravio Parks.
Jer, Gordon Parks bio je prvi Afroamerikanac koji je postao član čuvenog magazina Life. On je isprva bio fotograf, a postao je i fotoreporter, čovjek koji bilježi i sliku i priču. On je mijenjao narativ o Afroamerikancima, postavio je njihove probleme i talente u centar pažnje.
Fotografisao je obične ljude, one na čijim plećima stoji društvo, one koji se živi ne čuju a trpe najviše. Ugrabio je lica svih tih ljudi, kao što je Janko Đonović zauvijek udario pečat vremena pjesmom “Crnci i Crnogorci”: ko sjenke suvi, koščati/sa budacima na ramenu/i vrućim hljebom u torbi/Crnci i Crnogorci.
Svestran, Gordon Parks oprobao se i u pisanju knjiga, ali i kao scenarista i režiser. Zanimljivo je da je planetarno popularan agent Šaft zapravo njegov proizvod. Bila je to revolucija, da agent u kožnom mantilu progovori rečnikom ulice, da se prikažu prilike kakve zaista jesu i da publika koja je do tada ignorisana dobije svog detektiva junaka.
Poseban “tribute” Gordonu Parksu napravili su reperi koji su izrazili želju da ih upravo on fotografiše, da ovjekovječi hip-hop scenu, nekad pionir a sada stara škola fotografije. Parks je prtio kroz snijeg, nosio baklju kroz mrak. Zato mu se dive.
Ako se neko zapita otkud to da se ove nedjelje piše o Gordonu Parksu, a utisak nedjelje su svakako banane, neka pogleda film. Nije ga teško naći.
Zabolje me za njihovo bijelo! Na naše banane ne treba više trošiti riječi, sve je poznato, sve je opšte mjesto. Nikoga naše banane nisu iznenadile. Da se ne lažemo.
Sreća pa postoje bolji ljudi i teme koje više vrijede od toga tovara. Sve je izbor.
Bonus video:
