LOVAC NA ZMAJEVE

Kindergarten

U prevodu - vrtić, ali nema veze sa gospođom Sofijom Klikovac, rodonačelnicom predškolskog obrazovanja u Crnoj Gori, već je samo aluzija na političku elitu koja drma državom u posljednjih 30 godina, bilo kao vlast, bilo kao opozicija

59306 pregleda 166 reakcija 123 komentar(a)
Foto: Vijesti/Savo Prelević
Foto: Vijesti/Savo Prelević

Pošto smo nakon hiljadu godina ponosne istorije u avgustu 2020. godine dočekali prvu demokratsku smjenu vlasti, sada imamo iskustvo i sa opozicionim Murtom a ne samo sa vladajućim Kurtom. Zaključak bi zato mogao biti: svi su isti samo njega nema. Odnosno, politička elita se ponaša na istovjetan način, kada je u opoziciji ili kada je na vlasti.

Dakle, DPS je u opoziciji podjednako infantilan kao i DF, Demokrate i SNP tokom prethodnih decenija, kao što su minulih mjeseci lideri parlamentarne većine pokazali dozu bahatosti i samovolje sličnu njihovom starijem bratu i uzoru (DPS). Magična formula jedan zaposleni, četiri glasa nije ništa manje privlačna DF-u i Demokratama (periferno Krivokapiću i Abazoviću) nego što je to bila DPS-u. Samo što još niko nije snimio Radunovića ili Bogdanovića kao nekad famoznog Zorana Jelića.

Da ne ulazimo u sitnice pa detektujemo kako novoustoličeni lideri pate, ništa manje od onih prethodnih, od statusnih simbola vlasti, poput konvoja audija (ili mercedesa) pod rotacijom, crvenih tepiha, elitnih restorana ili jeftinih provoda.

Mića Popović, znameniti srpski slikar, 90-ih je u jednom intervjuu, na pitanje šta misli o Miloševiću (kada je ovaj bio „novi Karađorđe“ za najveći dio srpske elite), rekao da svijetom vlada pogrešna percepcija kako su političari i državnici najbolji dio naroda koji predstavljaju i vode. „Ne, oni su najsličniji tom narodu“, zaključio je ironično Popović. Iz istog perioda, jedna od najiskrenijih ali i najopasnijih izjava Vožda, kojom je najavio tragični raspad bivše Jugoslavije, bila je: „Ako ne znamo dobro da radimo, bar ćemo znati dobro da se tučemo“. Ono što je uslijedilo u „godinama raspleta“ potvrdilo je, na našu žalost, da su i slikar Popović i političar Milošević bili u pravu.

Svi znamo kolika je cijena plaćena, a dio tog paketa koji smo dobili iz godina koje su počele januarom jeste i aktuelna politička elita. Iako su se mijenjala neka imena, partija ili lidera, sve je generalno ostalo na istom nivou političke vizije, kulture, dijaloga. Milo je samo po imenu nalik onom iz 1989, Mandić je original Kilibarda iz perioda ranih radova, Bečić je pljunuti Momir iz vremena kad sa zalagao za Jugoslaviju bez alternative, Milan je preslikani Peđa nakon preuzimanja SNP-a, dok Dritan najviše vuče na Slavka, ne samo po popularnosti kod ženskog dijela biračkog tijela, već i po težini misije koju ima, zaglavljen u procijepu između dvije nepomirljive Crne Gore.

Zato je danas nivo dijaloga između političkih i javnih djelatnika sličan onom iz 90-ih, a tokom tri decenije parlamentarizma crnogorski prvaci koriste isti vokabular u kome dominiraju etikete tipa izdaja, prevrat, sramota ili samo #darkopajovic.

Kada se sve sabere, politička elita liči na veliki vrtić, zbog čega društvo i dalje nije izašlo iz pelena. A gdje su pelene, tu je i dadilja. Ili tutor. Samo je pitanje da li se zovu Brisel ili Moskva.

Krivokapić je ušao u politiku bez partije, ali je vrlo brzo napravio vrtić od vlade. Umjesto da jedan profesor univerziteta u zrelom dobu posluži kao primjer svojim polaznicima (ne mislim na one za Božić već na ove iz ekspertskog kindergartena), on se više ugledao na njih. Što ne bi bilo strašno da je povukao na Spajića a ne na Marka Milačića.

Đukanović je preko DPS akademije iznjedrio sijaset svojih klonova koji se spremaju da povedu novi, „reformisani“ DPS, bez bilo kakvog znanja i talenta osim želje da i oni jednog dana budu Milo. Svemoćni, nedodirljivi i osioni. Želja će ih biti, rekao bi aktuelni premijer, sklon narodnoj tradiciji i svetinjama.

DF vrtić najviše liči na onaj DPS-a, s tim što oni nadahnuće nalaze u Vučićevoj a ne u Milovoj akademiji. A Kovačević & Co. su veći jugendi od mladih Mandića i Kneževića. Kao što su DPS junoše veće komite od nesretnog Krsta Zrnova.

Vrtić Borisa Bogdanovića sve više liči na DF podružnicu predškolske ustanove za napredne mališane. Dakle, trude se ili muče da izgledaju evropski, a srce im je bliže Mitropoliji ili Patrijaršiji nego Briselu ili Vašingtonu.

Ura pokušava da izađe iz pelena, ali joj to teže ide ne samo zbog godina i infrastrukture, već i zato što dijeli prostor sa Crvenim i Crnim polaznicima s jedne, i Žutim (DPS) sa druge strane. Da još jednom parafraziram Andrića - s prvima ih veže malo šta, a od drugih ih dijeli sve.

Otuda zaglušujuća buka umjesto političkog dijaloga, što logično vodi u konflikt a ne u kompromis. Politički takmaci se u normalnom društvu nadmeću za glasove birača, ali postoje pitanja od opšteg interesa koja ih okupe - to se zove konsenzus, a takva politička elita se smatra ozbiljnom. Kod nas je situacija, nažalost, obrnuta - politički akteri ratuju po principu oko za oko, zub za zub ili što bi rahmetli Slobo rekao: ako ne umijemo da radimo, umijemo da se tučemo.

Da pojednostavim - izborna volja se ne može braniti pošto je davno izdana. Onda kada se krenulo po dubini, kada je zaustavljen proces približavanja Evropskoj uniji ili kada je naučna istina pala pred diktatom Božjih zapovijesti. Zato je poklič na odbranu izborne volje samo jeftina i opasna floskula kojom se produbljuju podjele u društvu i sprema teren za rat a ne za pakt. Za svađu a ne za kompromis. Jer kao što premijer ili njegovo lijevo krilo (Demokrate) prijete novim događanjem naroda, tako i na drugoj strani postoje stranke za koje je glasala druga polovina istog tog naroda. I šta ako i oni, po ugledu na prve, pozovu na „odbranu izborne volje“?!

Svaki čovjek, a ispalo je njih nekoliko stotina hiljada, koji je stradao u ratovima i zločinima na prostoru bivše Jugoslavije, je prije nego što je pogođen metkom, pogođen, u stvari, opakom riječju. Ovo je 1995. u Beogradu na jednom antiratnom skupu kazao poljski disident, antikomunista i izdavač Adam Mihnjik. Aludirajući na odgovornost političara i medija koji su neodmjerenim izjavama i tekstovima odnosno govorom mržnje gurnuli narod u grotlo građanskog rata.

Nadam se da će, ako nema domaće pameti za demokratski rasplet priče, situaciju da spasu strani eksperti. Nadam se, dakle, da će naši zapadni partneri uspjeti da preduprijede tragičan rasplet duboke političke krize u Crnoj Gori 2022. ako to nijesu uspjeli u bivšoj nam domovini 1991. Na to ih danas obavezuje i status Crne Gore u NATO-u, kao i u pregovorima sa EU.

Pomagajte drugovi, Bogom vas kumim. Reče premijer, profesor tehničkih nauka čijom voljom je baš nedavno u UO najviše visokoškolske institucije poslat lokalni paroh. Valjda u znak odbrane izborne volje. I bez sumnje uz blagoslov matične mu crkve - jer ako je taj blagoslov, šta god to značilo, trebalo da traži za gostovanje u „Reflektoru“ onda je istu, misterioznu stvar, morao da ište i za najvišu školu, naš Univerzitet, koji se svuda u civilizovanom svijetu, čak i kod tovariša Putina, temelji na jeretičkim naučnim otkrićima Galileja i Darvina.