Građanine Crne Gore,
U kapi života iz koje ničeš, zapisano je hoćeš li biti kadar donositi odluke. Stoga ne strahuj da odluka koju hrabro doneseš ikada može biti loša. Krucijalno je i jedino važno da si donijevši je na svijet i udahnuvši joj novi život uradio ono što rade rijetki među nama. Donose odluke. Ostali žive u njihovoj zavjetrini.
Izborom nedostatne vlade Zdravka Krivokapića potvrđen je moj jako čulan intuitivni strah da će raskid sa naslijeđem DPS-a čekati neke bolje dane. Istorijski iskustveno i ova je “revolucija" pojela svoju djecu.
Dati kontekst zahtijevao je najveću dozu mudrosti u pokušaju da se pribavi znatno šira skupstinška većina za reforme. Stoga je dan njenog proglašenja bio početak kraja nemušte Krivokapićeve vlade. Ministri iz rasijanja, nedovoljno brušeni crnogorskom stvarnošću, upitnog backgrounda i vizije, odglumili su eksperte u vladi.
Stvorena je vlada krajnje skromnih mogućnosti i, ono što će se kasnije ispostaviti, uistinu začuđujuće karijerne alavosti pojedinih ministarskih vedeta, što je u protivrječju sa percepcijom koju su o sebi samima prezentovali, tvrdivši da su samo pristigli da u svrhu rodoljublja, zapostavljajući svoj komfor, svojim znanjem pomognu reformama. Izgleda da je agenda mnogih eksperata bila uistinu drugačija.
O kojoj količini nadobudnosti, nedozrelosti, te patologiji karijerne strasti se radi vidi se po reakcijama na mogući pad vlade. Osim političkog prezira zbog toga što nam je prokockao sjajnu istorijsku šansu koju smo sami stvorili, osjećam iskreno zadovoljstvo i “ustreptalost" zbog političkog pada Zdravka Krivokapića dok brižljivo skeniram njegove ministre omamljene vlašću kako se grčevito bore da prezime u kabinetima koje su mahom nezasluženo zaposjeli 30. avgusta 2020.
Nadrealne scene iz serijala "Top lista nadrealista (ministri na protestu)” danas su naša stvarnost. Pada vlada ljudi, pa šta. Biće novih kabineta. Pao je i veliki DPS. Život teče dalje.
Na drugoj obali vlade, usamljen i dakako u realnosti stoji gospodin Abazović. Sasvim je izvjesno da on pokazuje pristojnu dozu odgovornosti za neuspjeh modela vlade, iako bi bilo logično da to Krivokapić pokaže umjesto njega.
Pregalaštvo i proaktivnost nijesu baština koja bi se mogla pripisati našem tipičnom čovjeku. Više je zaogrnut u ruho čekanja, strpljenja, te moguće kalkulacije. Stoga u smislu otresitosti, spremnosti na hazard i izlazak iz zone udobnosti, te žeđi za promjenama i iskorakom, manevar Abazovića mora naići na podršku.
Kompleksnost istorijskog konteksta zahtijeva da se u analizu njegovih poteza upustimo sagledavajući procese iz nekoliko različitih ravni:
- Abazović je u smislu političkog vektora svoj fokus usmjerio na raskid sa nasljeđem Mila Đukanovića. Riješen je da sam napadne DPS i odomaćeni profil djelanja. Iako je to trebalo biti, na razini političke pragme, združeni poduhvat i cilj zvaničnika vlade u cjelosti, ista je, čast izuzecima, u dobroj mjeri bila indiferentna i nemušta u procesu raskida sa ustaljenim praksama.
Nije mali broj primjera gdje su pojedini “apostoli" samo otresli inje sa kaputa srednje ili niže rangiranih funkcionera DPS-a, otvorivši im vrata za djelanje u novoj administraciji. Kao niko u vladi svjestan je toga Abazović. Apsolutno svjedočeći da se takvim činjenjem kinetika toka progresivne rijeke od 30. avgusta ubrzano relativizuje.
- Abazovićeva partija građanske provinijencije je u smislu potreba crnogorske emancipatorske ideje mala snaga u političkom polju Crne Gore. Zahvaljujući petlji Abazovića, novonastali istorijski kontekst nudi mu nesvakidašnje perspektive za uticaj u crnogorskoj politici. Sasvim je jasno da on percipira odgovornost za valorizaciju takve prilike i politički momentum za ozbiljan hazard u smislu zauzimanja većeg političkog prostora za sprovođenje ideje.
Tim prije što će u perspektivi, kako se prilike u političkom prostoru budu kretale ka normalizaciji i kako Crna Gora bude ulazila u razuman demokratski tok, biti neophodno tu snagu i strukturno jačati i bildovati njen volumen u mnogo izražajniju kompoziciju. Stoga je politički udar na politički prostor DPS-a sasvim logičan.
U ovom trenu DPS je struktura solidne potencijalne energije (samo i jedino u smislu nezaslužene brojnosti mandata nakon izbora) pa u tom smislu i objektivna taster mogućnost, ali suštinski u smislu političke vizije sasvim bezlična masa sa samo jednim sredstvom kohezije. S obzirom na to da kinetičku energiju apsolutno ne posjeduje, samo je interesantna u pogledu brojnosti skupštinskih alata. U nuždi je da klasičnim kriznim menadžmentom, jer svuda curi, pokuša prevariti vrijeme. Iz vizure DPS-a najbolje bi bilo da više nikad ne bude izbora, jer je u svakoj sledećoj prilici regresija njihovih kapaciteta neminovna. Bez Đukanovića njeno rastakanje je katalizovano.
Pucanje navedene mase morala je eksplicitno da izazove svojim djelanjem Krivokapićeva vlada. Mazohistički nedopustivo vlada je svojim činjenjem taj proces učinila sporijim. Kao mlad, harizmatičan i hrabar lider Abazović percipira šansu. Ona je ujedno i hazard, ali pregaocu boj daje mahove.
- Ozbiljan zagon u Đukanovićev politički habitus bio je sporazum o bliskoj saradnji koji je Abazović potpisao sa SNP-om i političkim vođstvom manjinskih zajednica. Manevar sa Memorandumom bio je toliko inventivan, posve prirodan i logičan. Mogućnost koja već odavno stoji servirana na političkom stolu, no trebalo je imati političke vizije i prvi je zgrabiti. Krucijalan benefit dalekosežne političke vizije. Očekivao sam da to vizionarstvo i prije Abazovića pokažu drugi. Bilo je dostupno i poželjno.
No Abazović je promptno tim potezom uzeo preimućstvo u liderstvu građanskom Crnom Gorom. Prvi put je neko Đukanovica ujeo za živo "političko srce”. Sa druge strane, što je od ostalih nedovoljno mudro strateški percipirano, a jednako važno, postavši jezgro gravitacije manjinama, Abazović ih je tako približio pobjednicima od 30. avgusta, a sve za dobro Crne Gore.
- Držim da je forma političke vlade pobjednika izbora od 30. avgusta sa novim premijerom u koju bi bili uključeni predstavnici manjinskih zajednica, a koja bi pripremila izbore na svim nivoima, bila najmanje bolna mjera i zdrav konsenzus. Nadalje, mogućnost manjinske vlade takođe treba uzeti kao model koji može dati realne benefite. Doduše može se preobratiti i u nepočinstvo.
Za njen uspjeh, s obzirom na njenu kratkotrajnost, bilo bi mudro okupiti je na nivou principa, realne agende i promptnog djelovanja, efikasnih i funkcionalnih rezova koje treba u najkraćem roku sprovesti i time odagnati nepoznanice, te realne i nerealne sumnje. Za iskrenost u pristupu, hazard i želju da važno iskoračimo, Abazoviću treba dati podršku. Za bilo kakvu impovizaciju kazna će stići na izborima.
* * *
Pobrojane teze koje tvore koncept obaranja Krivokapićeve vlade, te razmišljanja o ideji manjinske vlade u smislu strateškog modela i alata, cijenim i otvoreno podupirem kao Abazovićevu odluku da je odvažno u političkom smislu krenuo na Đukanovića.
Autor je koordinator Platforme za Crnu Goru
Bonus video:
