STAV

Slučaj gospođe ministarke

Funkcija zdravstvenih vlasti je jedna i kontinuirana, dok se njeni glavni agenti, ministri, mijenjaju. Od ključne je važnosti da se posao radi kako treba, i da bude lišen uticaja „subjektivne percepcije“ i doživljaja

5852 pregleda 6 komentar(a)
Foto: Shutterstock
Foto: Shutterstock

Krajem decembra 2021, epidemiološkinja Instituta za javno zdravlje (IJZ), Milena Popović-Samardžić, gostujući na nacionalnoj televiziji izjavila je da su mjere koje je donio Savjet za borbu protiv koronavirusa “polumjere, a iskustvo nas je naučilo da polumjere neće donijeti nikakav benefit po zdravstveni sistem”. Nekoliko dana kasnije smijenjena je sa mjesta načelnice Odjeljenja u IJZ, a navodni povod bili su propusti koji su se desili u slučaju “Budva”. Milena Popović-Samardžić javno je poručila da je smijenjena jer je pružala otpor “cenzuri” u IJZ i ustvrdila da joj je direktor Galić rekao da je “dobio naredbu da je smijeni, ali je odbio da kaže od koga”. Brojne organizacije civilnog društva, skupština Ljekarske komore i Sindikat doktora medicine reagovali su povodom smjene, i pozvali Ministarku zdravlja Jelenu Borovinić-Bojović da se preispitaju razlozi za smjenu. Interesovanje javnosti i organizacija civilnog društva direktor IJZ, Igor Galić, okarakterisao je kao “pravljenje cirkusa” koji neće dozvoliti.

Zdravstvena zaštita u izričitoj je odgovornosti Ministarstva zdravlja, da promoviše sveobuhvatnu zdravstvenu uslugu i poboljša fizičko i mentalno zdravlje ljudi kroz prevenciju, dijagnozu i liječenje bolesti. U praktičnim razmatranjima ovih doktrinarnih postulata, aktivnosti nadležnih bi morale da imaju za cilj direktnu primjenu rezultata za postizanje zdravstvenih ciljeva, dok selekcija prvenstveno mora biti određena ispravnim interpretacijama, kao nosiocima podataka o ciljevima. Svaka odgovorna politika bi imala za obavezu da objasni radnje koje su uznemirile doktore medicine i ukupnu javnost povodom „naredbe o smjeni“. Ćutanje Ministarstva zdravlja i nastupi direktora IZJ o navodnom „cirkusu“ ne doprinose iskustvenim procesima i proklamovanim vrijednostima, tj. činjenicama u tačnom smislu te riječi, da bi se moglo govoriti da gospođa ministarka brine „o zdravlju, a ne o politici“. Striktno govoreći, zadatak koji je gospođa ministarka ćutanjem nesvjesno (ili pak svjesno) preuzela na sebe, novi je u nizu sugestija da su procjene, razvoj politike i osiguranje kvaliteta zdravstvene zaštite ustupili mjesto „spoljašnjim impulsima“ (šta god bilo), a na uštrb doktrinarnih standarda u pristupima zaštiti i promociji zdravlja. Čini se da gospođa ministarka pokazuje izoštren osjećaj za politiku, nedostatak interesovanja za činjenice, slaganje sa nekim lošim praksama iz prethodnih vremena, ali sugeriše i izvjesnost djelanja, kroz ćutnju. Vjerovatno će po tome i mjeriti projektovane rezultate. Jednako se čini da ovi kriterijumi, zasnovani na ćutnji, predstavljaju eksplicitno ili implicitno fundamentalne pretpostavke o demokratiji i političkom sistemu i uticajima na zdravstvenu politiku. To onda otvara novu perspektivu opservacija, o postojanju međusobno povezanih tzv. ‘zatvorenih sistema“ i njihovih aktera, koji djeluju po principu „sile“ da se potencijalne prijetnje po “rezultate” izoluju od bilo kakvih uticaja. To bi vjerovatno moglo odrediti „naredbu o smjeni“. Ali, to onda nije „transparentnost“ kojom se gospođa ministarka želi predstaviti.

Da li će se neka radnja cijeniti kao uspješna u kontekstu zdravlja i zdravstvene politike ne zavisi od “ćutanja” gospođe ministarke o vrsti problema povodom smjene epidemiološkinje, koji očigledno nijesu ni namjeravali, niti pokušali da riješe. Zdravstveni sektor i zdravstvena politika određuju se u odnosu na stvarni položaj i stvarno stanje u sistemu, a ne prema „tački gledišta“ gospođe ministarke. Zdravlje i zdravstvena politika sa svim elementima pripadaju širem kontekstu, ali isto tako ono i svi ovi elementi, uključujući i “ćutanje” gospođe ministarke, pripadaju i elementima političkog i društvenog konstrukta, i prilika u sistemu. Zbog toga naročito zabrinjava ćutanje Ministarstva zdravlja i gospođe ministarke povodom “naredbe o smjeni”. Ako je ćutanje u interferirajućoj relaciji sa tim činom, onda to stvara funkcionalnu zavisnost gospođe ministarke - ne samo u odnosu na uzroke i posljedice po zdravlje, već i na neku vrstu kvantitativne gradacije političkih tenzija i (ne)prilika u zemlji. A to bi bilo suprotno standardima i svemu što gospođa ministarka javno izjavljuje. Stoga, ćutanje gospođe ministarke ili kvalifikacije o ”cirkusu” ne mogu biti zamjena za demokratske vrijednosti i promjene, već su dodatno podgrijali sumnje o savršenijoj, egzaktnijoj i izvjesnijoj vrsti kauzalnog odnosa u tome. Zbog toga je od posebne važnosti utvrditi i javnosti saopštiti stvarne razloge i činjenice u slučaju smjene epidemiološkinje.

Pretpostavka o ”pravljenju cirkusa” takođe se ne može logički zaključiti, ako se uzmu u obzir standardi i načela o demokratiji i vladavini prava, te istraživački i javni stavovi o kritičnom stanju zdravstvenog sistema. Ključni instituti, kao što su pravo na zdravlje, zdravstvena pravičnost i najviši dostupni standard zdravlja su pogrešno interpretirani i ne odražavaju suštinske vrijednosti. Koncepti socijalne pravde i socijalne kohezije su obesmišljeni ili su izgubili na značaju. Ili uopšte ne postoje. Ne uzimaju se u obzir nejednakosti u zdravlju i socijalne determinante. Ne postoji sistemska povezanost i međusektorska usklađenost, niti napori da se društvo uopšte organizuje i usmjeri na sprečavanje bolesti i unapređenje zdravlja. Jednosmjernost djelovanja zdravstvenih vlasti i odsustvo deliberativne sfere kontinuirana je slabost. Bilježi se i sve veći nedostatak kompetentnog medicinskog osoblja. Za navodna „rješenja“ nameću se brojni „planovi o planovima“, koji međusobno ne korespondiraju, niti na bilo koji način odražavaju vrijednosti zasnovane na činjenicama. Koncepti suštinskih funkcija javnog zdravlja su izgubljeni. Temeljno opravdanje za takvom politikom takođe ne postoji. Sve to odvraća od pomisli o postojanju istinskih reformi, dok se finansijski resursi nepovratno rasipaju. Doživljaj o navodnom iskustvu o „pravljenju cirkusa“ ne može se zamijeniti iskustvima istinske stvarnosti, činjenicama i dokazima o stanju u zdravstvenom sektoru. Takođe, ćutanje („ekspertske“) administracije o „naredbi za smjenom“ neće otkloniti nesporazume povodom „cirkusa“, pa ni sumnje u postojanje tzv. „zatvorenih sistema“ i uticaja (nove) političke moći.

Moramo identifikovati standarde, sisteme i razloge, dok su naša iskustva, bili to „cirkus“, „ćutnja“, „kritička misao“ ili pak samo „misao“, irelevantni za identifikaciju stvarnih i demokratskih vrijednosti. Funkcija zdravstvenih vlasti je jedna i kontinuirana, dok se njeni glavni agenti, ministri, mijenjaju. Od ključne je važnosti da se posao radi kako treba, i da bude lišen uticaja „subjektivne percepcije“ i doživljaja. Zato, nije „cirkus“ kada javnost traži odgovore da li su aktivnosti povodom smjene uslovljene: (a) Ponavljanjem formalno istih aktivnosti o uticaju moći, funkcionalno predstavljene kao „raskid sa prethodnim režimom“ (naredba o smjeni); (b) Izražavanjem funkcionalnog jedinstva da će svako ko profesionalno izrazi kritičku misao biti suočen sa smjenom (ćutanje o tome) ; (c) Reprodukcijom istih primjera loših aktivnosti „prethodnog režima“ (odsustvo promjena).

Iako je kontekst opservacije „starog i novog režima“ različit i nije predmet ove analize, ono što bi moglo biti zajedničko jesu sadržaj i svrha motivacije za smjenu, koji se ogledaju u reprodukciji istog obrasca djelovanja i tendencije političke moći. Sve to, pod uslovom da je tačno da se desila „naredba o smjeni“. Odbijanje da se prepoznaju stvarni motivi i ćutanje gospođe ministarke o tome je posebno neshvatljivo. Ako je gospođa ministarka zaista dosljedna promjenama, onda ne bi smjelo da se „ponavljaju, izražavaju ili reprodukuju aktivnosti“ koje stvaraju sumnju povodom nekih loših primjera „prethodnog režima“. Slučaj epidemiološkinje ima specifičnu težinu, ali i obavezu na strani vlasti - jer je ona, kao funkcioner sindikata doktora medicine stvarala i predvodila aktivnosti sindikata u oba „režima“, i iskustveno doživjela vrijednosti oba („stari/novi“). Njena javno izrečena tvrdnja da je direktor “dobio naredbu da je smijeni“ zbog nezadovoljstva njenom kritikom, predstavlja potvrdu loših navika i praksi. Čak i gorih po intenzitetu, jer slični doživljaj smjene nije iskustveno mjerila u „starom režimu“. Sve to baca ozbiljnu sumnju na uspostavljeni vrijednosni sistem „novog režima“, ali i na sadržaj proklamovanih promjena. Zato, posebno zabrinjava da gospođa ministarka i dalje ćuti o tome. To bi moglo da se razumije kao odustajanje od istrage o stvarnim vrijednostima (motivima o smjeni) i prećutno odobravanje da loši primjeri dobiju objektivnu potvrdu u radnjama „novog režima“. Aktivnosti gospođe ministarke, izražene čak i samo pasivnim odnosom, kroz ćutnju, ne predstavljaju stoga ništa drugo nego doprinos u konstruisanju sistema vrijednosti u kojima će ovakve i slične navike biti moguće. Ako je tako, iskustvo nas je već naučilo da to neće donijeti nikakve benefite po zdravstveni sistem.

Da li su obrasci djelovanja i tendencije političke moći, kao loše navike i prakse „starog režima“, samo zamijenili uloge i ustupili mjesto u ‘ponavljanju, izražavanju i reprodukciji' istih formi od strane „novog režima“; Da li su surova stvarnost o kontinuiranom nedostatku vizije crnogorske zdravstvene politike i odsustvo odgovornosti, proširili listu problema, nepravdi i trpljenja u zdravstvenom sektoru, a na uštrb osoblja, kvaliteta usluge i dobrog zdravlja svih građana - prepuštam čitaocu da donese sopstveni sud o tome.

Autor je profesor prava i stručnjak za analizu i kreiranje javnih politika