Ovo pitanje bi se moglo raslojiti u nekoliko sljedećih potpitanja: da li ćemo morati stalno da dajemo glasove onima koji dominantno lažu, kradu,varaju i obnašaju funkcije za koje nisu školovani i sposobni?
Da li u Crnoj Gori postoji išta izvjesno osim uigranih kleptonacionalista, u narodu poznatih kao “patriote”, verifikovanih na dan referenduma i trapavih kleronacionalista, u narodu poznatih kao “vjernici” koji datiraju od raspada SFRJ.
Da li je moguće biti inženjer, književnik, pravnik, proleter ili će nam jedine tri profesije zadugo biti samo Crnogorci, Srbi i nacionalne manjine?
Većina ozbiljnih životnih situacija završavaju u vicu jer se tako lakše prevazilaze. Jadaju se dvije prostitutke jedna drugoj zbog slabog posla i jedna će: Hajde da formiramo političku partiju, šta misliš? Na to će druga: Nemoj, molim te, mene bi bilo sramota!
Do kada će glavni prerogativ politike biti isključivo gorepomenuti, tako da ljude koji posjeduju kvalitete da upravljaju Crnom Gorom drže van nje ili kao zanemarljiv i podnošljivi dio iste?
Raslojavanje tradicionalnog društva i prelazak u moderno, oslobodilo je mnogo kreativnosti i stvorilo puno pozitivnih pojava, ali istovremeno oslobodilo i razvilo mnogo lošeg u ljudima. Infrastruktura Saveza komunista Crne Gore je preuzeta sa svim drugim resursima od grupe pučista i isti je preimenovan u novu partiju. Od tog trenutka, nažalost, počeo je proces nestajanja države i razvijanja Partije, sve dok ona prva nije potpuno nestala. Država je postala Partija i pripadnicima Partije je bilo sve dozvoljeno jer nije postojala država koja bi ih sankcionisala. U stvari, Partija je stvorila imitaciju države sa partijskim povjerenicima koji su obavljali poslove tzv. sudija, tužilaca, policajaca sa jedinom funkcijom da raznim sabotažama i opstrukcijama pravde omoguće Partiji da vlada vječno. Partija ima samo jedan cilj: dobiti izbore na svaki način i stalno vladati. Za Partiju je Crna Gora isključivo plijen koji treba raskubati do beskonačnosti. Nestali su državni činovnici zarad novonastalih partijskih vojnika koji su u stanju da obavljaju svaki posao u ime partije i za lični interes.
Ima jedna floskula kojoj su Crnogorci skloni čim osjete da bi se mogli nekome zamjeriti i tako ugroziti dobijanje obećanog kredita ili radnog mjesta, koja poštenog čovjeka tjera na povraćanje a glasi: čast izuzecima. Po zakonu velikih brojeva, ako je od deset ljudi njih devet loše, onda se onaj jedan i ne računa. A i on zna da je drugačiji pa mu nije stalo da bude dio neke statistike. Samo loši traže afirmaciju i pohvalu.
Partija je privatizovala javnu i lokalnu upravu, javna preduzeća i ustanove. To je čak ozvaničeno i u samom nazivu države: prestala je biti Res Publika (javna stvar) i postala je Crna Gora (privatna). Za sve nepartijce su ostale samo pekare, piljare, kladioionice, kafane, stovarišta i ine samostalne trgovačke radnje. Ako ovome dodamo trećerazredni obrazovni sistem, sijaset privatnih fakulteta koje je lakše završiti nego osnovnu školu, složićete se da to i nije neki obećavajući ambijent za stvaranje ljudi koji će jednoga dana voditi državu. Naravno, ostalo je i inostranstvo, ali su tamo kriterijumi strogi te se samo mali dio Crnogoraca može pohvaliti uspjehom van granica, osim u kriminalnim djelatnostima, a zbog toga zaista nisu ni morali napuštati Crnu Goru. Umalo zaboravih taksiste, NVO i samoproklamovane analitičare za sve i svašta.
Svi su podijeljeni na naše i njihove, postoje samo mi i oni. Ako si naš, može sve, ako nisi ne može ništa. Šta ako nisi ni naš ni njihov? Ta kategorija, po maloprije pomenutom zakonu vjerovatnoće, ne postoji u Crnoj Gori. Ovdje se ljudi moraju opredjeljivati stalno, to je smisao života i mijenjati opredjeljenja kako situacija naloži. Zato smo prepuni recikliranih kadrova, što bi rekao Balša Brković “markantnih olupina”. Postali smo društvo sa dominantnim odsustvom znanja i vrijednosti.
Falsifikatori, plagijatori, osuđeni i neosuđeni, svi su se mogli skućiti pod partijskim krovom pod uslovom da stalno promovišu verbalni patriotizam i pomognu, na svaki način, u konstantnom dobijanju izbora. Tako je stvorena privatna država, alternativa Crnoj Gori. Ti ljudi su dobijali značajne funkcije, ministarska i ambasadorska mjesta. Niko sa biroa rada nikada nije zapošljen na neko značajno mjesto. Sve se rješavalo partijskim listama “patriotskih” sinova, kćeri, zetova, ljubavnica i ljubavnika.
Takav ambijent ne stvara stručnjake sposobne da se bave državničkim poslovima. Prije osrednjost i neznanje. Stvoren je profil Crnogorca koji je neobrazovan i slabo pismen, ali kojeg su ubijedili da sve zna, u sve se razumije i koji je riješen da prihvati sve naređeno i ponuđeno od Partije.
Sve ove prevare, laži, krađe i prekrađe, državni i topovski udari su doveli do toga da su ljudi koji drže do sebe davno prestali da učestvuju na izborima.
I onda, došla je 2020. Partija je izgubila vlast. Kleptonacionalisti su zamijenjeni kleronacionalistima. Došli su nesposobni i nedorasli ljudi da vode državu u kojoj su i tad nastavile da vladaju paradržavne sile i povjereništva Partije. Najavaljivana je borba protiv kriminala i donošenje zakona o porijeklu imovine. Nažalost, ne možeš se boriti protiv kriminala ako usvojiš isti način ponašanja, mora da postoji neka linija razdvajanja, neka Mažino linija.
Bavili su se isključivo zapošljavanjem “vjernih” sinova, kćeri, zetova, ljubavnica i ljubavnika. I putovanjima. Trebalo je nadoknaditi propušteno i izgubljeno, nedobijeno. Preživljavali smo jedan neprekidni work shop u kojem su se ministri učili poslu i koji je, nažalost, ostavljao ozbiljne negativne posljedice u svakodnevnom životu građana. Ministarski sastav je bio pravi galimatijas. Bilo ih je raznih: vagabunda, šibicara, namrštenih, ozbiljnih, frustriranih, nezainteresovanih, kontra-tenora, prevarikatora, alkoholičara, izgubljenih-nađenih, histeričnih, čitača jutarnje štampe. I svi su se lažno izdavali za eksperte. Boljelo je slušati ih i gledati dok su prolazili kroz tzv. “dubaizaciju”, na isti način kao i članovi Partije, kojima je odlazak u tu prijestonicu kiča bila stvar prestiža.
Pa šta je razlika, da li postoji? Zar smo toliko loši kao narod da svi padamo na testu zvanom vlast?
Umjesto da su krupni kriminalci procesuirani i zaplijenjena im imovina, oni su non-stop tvitovali “crnogorstvo” jer je, nažalost, nova vlast svakom radnjom dovodila u pitanje lojalnost državi koja im je data da njome upravljaju neukusnim apoteozama “srpstvu”. I to je urodilo plodom. Sa druge strane, da li iko smatra da konstantna priča o Crnoj Gori, Crnogorcima i patriotizmu članova Partije može da abolira od višedecenijskih krađa?
Zvuči porazno, ali Crna Gora još nije postala država. Država ne treba da zadovoljava samo formalne kriterijume, ona mora da funkcioniše na principima podjele vlasti i vladavine prava i da joj je cilj zadovoljenje interesa krajnjeg korisnika svakog državnog posla: građanina. Državu vode javni a ne privatni interesi. Sve suprotno tome je lopovluk.
Da li treba da nam je utjeha što ni na kompletnoj svjetskoj sceni već odavno nema državnika?
Da li treba da se tješimo time da nam je takav mentalitet i da ne želimo (čitaj: ne zaslužujemo) bolje?
Da li možemo izaći iz pogubnog vrzinog kola kojim dominiraju četiri floskule: Sjaši Kurta da uzjaše Murta, Daj nekome vlast da vidiš kakav je, Od vlasti je gora samo opozicija i Biramo manje zlo?
Da li se išta pozitivno desilo smjenom Partije? Da li imamo šansu za bolju budućnost ili smo je zauvijek izgubili nestankom Jugoslavije u kojoj smo doživljeli najbolje trenutke?
Da li nam se desio isti scenario kao u Srbiji nakon pobjede DOS-a?
Da li Crna Gora može da ponudi dovoljan broj poštenih i stručnih ljudi da vode državu? Plašim se da će proći puno dok politika ne postane interesantna za taj profil ljudi.
Valjda je promjena sama po sebi zalog za budućnost, znak da će svaka buduća vlast trajati znatno kraće i da će Nika, Tara, Vaso, Dora, Maksim, Đorđe, Đina i ostala naša djeca i unučad živjeti u boljoj i pravednijoj državi: Res Publici Crnoj Gori.
Bonus video:
