Pao je Milivoje Katnić. I, kako napisa Ratka u posljednjoj kolumni, moraće do kraja života da nosi na duši samog sebe, jer je osveta sopstvene prošlosti teža od svih drugih.
Zato su uz njega, do posljednjeg daha, bile koleginice Đurđina Ivanović i Sanja Jovićević. Odbranom MK njih dvije branile su i sopstvene karijere i prošlost kako ih ne bi progonile do kraja života. Podsjećanja radi, evo dijela priče iz sudnice Osnovnog suda, sa glavnim protagonistima Miljanom i Markom, sinovima tadašnjeg šerifa Podgorice Miomira Mugoše (Sin Prvi i Sin Drugi), i upravo Đurđinom i Sanjom, koje se ne pominju ali čija će nevidljiva uloga biti objašnjena u završnici teksta:
Četvrtak je, 10. maj 2012. Sjedim u sudnici Osnovnog suda u Podgorici, sutkinja Rabrenović, okrivljeni Mihailo Jovović i osoba Sin Prvi, podgoričkog vezira. Pored mene kolege u znak podrške nedužnom uredniku, na kraju klupe Kum Sina Prvog i Sin Drugi. I oni u znak podrške, kumu i bratu, jer danas je odlučio priznati da je lagao. Skoro tri godine.
Kum gleda nestrpljivo na sat, Breitling od tričavih 10 tisuća eura, Sinu Drugom, vrijeme ništa ne znači. On je milioner, a tako mlad. Na njegovoj ruci takođe makina - Ulysse Nardin, 30 hiljada eura. Red iza njih, stariji gospodin, u skromnoj odjeći, crn u licu. Gleda, sluša i jede se. Sudija u penziji, 80-godišnji, Vukota Jovović, otac Mihailov.
Kreće priča. Blicnuo je te večeri, 5. avgusta 2009, fotoaparat Borisa Pejovića, na Bulevaru prema nepropisno parkiranom automobilu vezira svemoćnog. Razjareni vezir i njegov vozač, jedan audijem, drugi BMW-om, nagazili su gas i krenuli u potjeru.
Nakon stotinjak metara ponovo škripa guma, naglo kočenje, otvaraju se vrata, razulareni vezir izlijeće i na omalenog Borisa iskaljuje sav svoj bijes. Ološu, bagro, ne date mi mira, sada ću vam ja pokazati. Jedan šamar, drugi šamar. Bujica uvreda, nova porcija. Glavni urednik Vijesti to gleda i ne može da vjeruje da se nešto tako dešava. Dotrčava da zaštiti kolegu, vezir mu odgovara na isti način.
Dva udarca, rafalno. Ko si ti, onda pita, ali ga odgovor dodatno stimuliše. Urednik Vijesti, kaže Mihailo. Baš zato, još jedan šamar, i drugi. Urednik, metar i 90, misli da uzvrati ali kaže neću, jer onda ću biti kao i oni, ološ, bitanga i nasilnik. Tu je moja država, ona će da me zaštiti od ovih siledžija.
Ugroženom Ocu veziru i njegovom vozaču pod manom, stiže pojačanje. Sin Prvi, obijesni. Ne zna padeže, kaže “ušao sam u automobilu”! Ali zato zna da udara. I to s leđa. Kao svaka ološ, rekao bi njegov otac, ali ja imam razumijevanja za dijete - jer iver ne može da padne daleko od klade.
Mihailo svjedoči kako je od udarca samo osjetio jak bol i zujanje u ušima. Nije imao kad da se okrene jer otac napasnik je sipao bujicu uvreda i prijetnji, kada je začuo otvaranje vrata automobila, koji sekund kasnije i repetiranje pištolja, a onda je Mihailo pod pazuhom osjetio hladnu, metalnu glavu od koje se ledi krv u venama.
Gledam Vukotu, sudiju u penziji, svom sinu nije ništa ostavio, ni sat od 30 hiljada eura, ni BMW ili audi, ni pištolj. Samo čast i ponos. Gledam ga i čini mi se da se kaje. Jer shvata da je to oružje koje je ostavio sinu nemoćno pred onim koje je vrhovna vrijednost današnje Crne Gore. Gledam sinove vezira.
Onaj okrivljeni se smješka, onaj u publici, sa satom od 30 hiljada, čatuje preko mobilnog. Javlja tati valjda kako mu se Sin Prvi ponosno drži. Priznaje da je lagao jer nema kud, svi nalazi potvrđuju njegovo nasilje….
Časni sud Mila Prvog Veličanstvenog zaključuje ročište nakon skoro sedam sati i zakazuje novo. Skoro će tri godine. Toliko dugo glavni urednik Vijesti živi pod optužbom VDT-a da je nasilnik i batinaš. Jer ako za Sina Prvog postoje neoborivi dokazi, zašto ih ne izmisliti i za Mihaila. Žrtvu i dželata u istu ravan i onda smo svi dželati.
Zašto ne izmisliti dokaze za sve nas. I zato smo svi neljudi - jer u društvu koje se mjeri satovima od 100 hiljada eura, mašinama od 6 hiljada konja i pištoljima, Uzi ili Glok, čast i integritet ništa ne znače…
Ne samo Mihailo Jovović, svi smo mi sramotnici, mafijaši i siledžije. Za sve nas se moraju smisliti dokazi da bi oni nepobitni, na koje pada prašina a koji govore o zločinima Mila Prvog Veličanstvenog i njegovih vezira, ostali nedirnuti. Orvel je bio u pravu, Kafka je samo naslućivao. Zato pomjerite svoje jeftine časovnike unazad, vi - siroti i sramotni građani ove države, jer ne živite 2012. već 1984! Orvelovu.
Eto kako je država zaštitila građanina Mihaila Jovovića. Specijalna tužiteljka Đurđina Ivanović je sve spakovala, a Sanja Jovićević sve potpisala. Šerif Mugoša i njegova Partija obezbijedili su falš dokaze iz KBC-a i falš inspektore iz Uprave policije, a nosilac ordena Grk Drale i ostala propaganda su se potrudili da sve prođe neprimjetno, u skladu sa najvišim profesionalnim standardima. To jest - u duhu vremena zlog, kada su neki tužioci i sudije, doktori i profesori, tajkuni i urednici, mafijaši i ubice, dobijali počasti i napredovanje u karijeri, tendere i zahvatanje iz budžeta po principu keš mašine, jer su svoju pravovjernost i odanost režimu i Vođi pokazivali progonom najvećeg neprijatelja. Monstruma Vijesti, kako nas je od milja zvao Đukanović.
Jovićević je, par godina prije slučaja Jovović, bila nevoljni svjedok saradnik Vesne Medenice u još jednoj farsi od istrage i sudskog procesa. Naime, 2008. je izigravala tužiteljku u istrazi moje sačekuše. Tada je po službenoj dužnosti gonila navodne napadače na moju malenkost, iako su i žrtva i krunski svjedoci, čak i sami dobrovoljci, tokom procesa jasno dokazali da podmetnuti šibicari nemaju veze sa sačekušom.
Sanjina šefica Đurđina je otišla i korak dalje - godinama se trudila da spakuje optužnicu protiv Vijesti za navodno neplaćene doprinose iako je naša kuća, kaže Poreska uprava, plaćala po tom osnovu više nego svi ostali komercijalni mediji zajedno. Zaključila je da bi takvo pakovanje protiv jedinog nezavisnog medija bilo više nego jasan znak političkog progona, što bi Vladu MĐ survalo na listi Reportera bez granica ili Fridom Hausa. Ali, po sistemu “nešto vam moram naći”, spakovala je optužnicu protiv sestre Milke (Ljumović) i Bose (Tatar) i menadžmenta CKB-a, iako je i za tu optužnicu bilo dokaza koliko i za oštećeni mozak Mugošinog vozača. Što je, na kraju, kao i u Mihailovom slučaju, potvrdio časni Sud. Čak i ovaj u besudnoj zemlji.
Pao je Milivoje Katnić, ali je ostala arhitektura vremena nepravde i nasilja. Fingiranih istraga, sakrivenih dokaza, izmišljenih dokaza, podmetnutih svjedoka, ubijenih svjedoka, korumpiranih tužitelja, sudija i vještaka, vrijeme zla i patnje, velike patnje naših najbližih. Koji su se, kao i sudija u penziji Vukota Jovović tog 10. maja 2012, pitali šta su to pogriješili u našem vaspitanju, učeći nas da budemo slobodni ljudi u besudnoj zemlji.
A što se Đurđine i Sanje tiče, njima s ljubavlju šaljem riječi utjehe - ne bojte se Ratkinih riječi i predviđanja, ne bojte se sopstvene savjesti. Jer sve ono što ste dosad uradile bilo je, kako kažete u posljednjem obraćanju javnosti, dosljedno i profesionalno. U skladu sa stavovima državno-tužilačke organizacije i stavovima Udruženja državnih tužilaca, još više u skladu sa Zakonom i dopunama Zakona o državnom tužilaštvu, a posebno u skladu sa Ustavom, potvrđenim međunarodnim ugovorima i zaključcima proširene sjednice VDT-a održane 16. februara 2022. godine. To što je hirurški precizno istim povodom saopštio DPS ističući da se političkim štelovanjem u najvišim pravnim institucijama, šteti ugledu države i podriva njen pravni sistem, sprovodi politički revanšizam i odstupa od prakse evropskih zemalja - nema veze sa Đurđinom i Sanjom. Još manje sa njihovom i DPS prošlošću.
Bonus video:
