NEKO DRUGI

Globalni nemiri i naša lutanja

Šta će biti i u kom će pravcu svijet, i sve što se oko nas na ovoj planeti događa, otići, svakako su teme kojima se moramo baviti. Ono što je suštinski problem u našem poimanju svijeta i stvarnosti, ogleda se prije svega u našoj nemogućnosti da sagledamo sami sebe

1996 pregleda 0 komentar(a)
Foto: Reuters
Foto: Reuters

Sa lokalnih problema vrlo brzo smo se prebacili u našu zabrinutost za globalne nemire. Sve su nam oči uprte ka Rusiji i Ukrajini, podrška se raspolućuje, kako kome paše po određenju. Šta će biti i u kom će pravcu svijet, i sve što se oko nas na ovoj planeti događa, otići, svakako da jesu teme kojima se moramo baviti. Od njih mnogo toga u našim životima ovisi, njima se određuje i presuđuje sudbina miliona, te kako će egzistencija na Zemlji izgledati u budućnosti koja ispred nas izmiče. Drugim riječima, svako pomjeranje, svako preslagivanje snaga na planetarnoj razini, htjeli mi to ili ne, nužno se odražava i zapljuskuje nas.

Atmosfera čistilišta

Ma gdje se u datom trenutku nalazili, nemoguće je izbjeći da nas dodirne ta struja koja premrežava nama poznatu stvarnost. Internet, društvene mreže, proizvodnja vijesti i sadržaja koji nas upućuju u tunele i sljepilo, informacijski haos koji sluđuje, raspolućuje i zavodi, dosegli su razinu rasprsnuća i teško je više uopšte razabrati šta zaista predstavlja stvarnost onakvu kakva bi ona trebala ili smo mi navikli da bi takva trebala biti, a šta kreiranu matricu koja nas usmjerava u željenom pravcu. Toliko toga je ukršteno iznad nas da treba biti iznimno spreman da bi se pohvatao minimum smisla, da bi se držala neka nit koja nas neće odvesti u prostor prostog lahorenja u besmislu slučajnosti.

Dakako, sve oko nas možda i jeste puka slučajnost, ali to ne znači da mi ne trebamo imati vlastita sanjanja, nastojati da u toj slučajnosti oko nas nađemo svoje mjesto, pokušamo svojim znanjima i vještinama izboriti neki smjer, osluškivati pulsiranja onoga što se oko nas događa, kako bismo došli do ostvarenja minimuma sebe. Činjenice nam govore da mi kao pojedinci i kao društvo jesmo danas do te mjere obesmišljeni da je svaka utopija, svaka misao o drugačijem življenju u našoj perspektivi gotovo nedokučiva. Mi nemamo više pokrete, ni grupe ljudi koje nose jedinstven zanos da je moguće nešto od sanjanog ipak ostvariti. Tamo gdje se dokine sanjanje, ljudska želja da zamisli drugačiju mogućnost od one puke težine pojavne stvarnosti, vlada atmosfera čistilišta, refreničnog limba u kojem se sizifovski vrti u mjestu. Tu se ne rađaju novi pravci, ne otvaraju se nove putanje, već se sve u uvijek istom kruženju vraća i odlazi od nas. U takvom ozračju mi smo tek objekat stvarnosti, ono što se batrga na vjetrovima koji bez bilo kakvog reda i određenja odlučuju šta će sa nama.

Život čovjeka ili...

Ono što predstavlja suštinski problem u našem poimanju svijeta i stvarnosti, ogleda se prije svega u našoj nemogućnosti da sagledamo sami sebe. U dubokoj jami naših misli mi smo sebi uvijek najvažniji i imamo dojam da su sve oči uprte samo u nas i naše probleme. Unutar tog sistema razvili smo posebnu vrstu egoizma i neosjetljivosti koja na događaje i nemire od kojih ovisi i naš opstanak gleda sa izraženom dozom neozbiljnosti. To pak ne znači da ne treba nastojati zadržati distancu zdravog ironijskog otklona, ali ukoliko se sve što bismo mi trebali biti svede na cinizam i ironijsko poimanje, šta je onda uopšte stvarnost, da li ona postoji i možemo li i biti ikad nešto više od zgrčene mase koja se ufa da će planetarna oluja preći preko nas, a da ćemo mi u tome ostati onakvi kakvi smo navikli da budemo. Sve se mijenja i iluzija da nešto može ostati amnestirano od promjene, vodi nas u još dublji procjep koji stvara samoobmanu da smo preživjeli oluju.

Međutim, da li je to što mi živimo danas i ovdje uopšte život? Gdje se to zaista očituje kao život čovjeka, a ne život bezlične ljudske mase? To nisu pitanja na koja se može odgovoriti nekom fintom ili nekom lokalnom akrobatikom. Da bi se došlo u priliku da se na ta pitanja odgovori, nužno je sebe očistiti od svake maligne mase koja sprečava slobodnu misao i procese promišljanja koji nisu okamenjene strukture koje izvlačimo iz rukava. Otuda, ta gruba naša polarizacija na slučaju užarenih događaja između Rusije i Ukrajine, to određivanje strana da bi se strane odredile, duboki je jad naše neželje da jednom konačno pokušamo doći do sebe. Ali ne, mi ne želimo doći do sebe, jer u dnu nas je pakao nas samih.

(oslobodjenje.ba)