NEKO DRUGI

Majmuni, pripazite se

Ne radi se ovdje o ograničavanju medijske slobode, nego o odbrani slobode jer takva propaganda vodi društvo u neslobodu

2159 pregleda 20 reakcija 10 komentar(a)
Foto: Shutterstock
Foto: Shutterstock

Bila je u mom društvu jedna dama koja je voljela ogovarati druge, izmišljati priče i slično. To je, naravno, kvarilo odnose u našoj grupi. Kad smo je “pročitali” niko se sa njom nije družio, izolirali smo je i otišla je. Kakve veze ima ova priča sa slobodom medija?

Prisustvovao sam prije desetak godina mnogim raspravama u Evropi na temu kako se oduprijeti lažnim vijestima. Tada je jedno od vodećih mišljenja bilo da ne treba raditi ništa jer su “vrijednosti EU toliko jake da ih nikakve lažne vijesti ne mogu ugroziti”. Danas je jasno da je stav bio pogrešan, osnovne vrijednosti su danas ugroženije nego tada. Shvativši to razne zemlje su počele kažnjavati stvaranje lažnih vijesti na društvenim mrežama, usvojeni su zakoni koji to omogućavaju. Laž i propaganda su, također, razlog što ovih dana razne države, jedna za drugom, zabranjuju medije pod kontrolom vlasti Rusije. Oni koji su protiv toga smatraju zabranu takvih medija neprimjerenom odlukom jednog demokratskog društva. Jer, ako je to očekivano za autoritarnu vlast kao što je vlast u Moskvi, to ne bi trebao biti argument u jednom demokratskom društvu.

Kome služi medij? Služiti režimu nije dužnost novinara. Novinarski je posao da služi javnosti, a ne jednom njegovom dijelu. Nije javnost u Bosni i Hercegovini, naprimjer, ni bošnjačka, ni srpska ni hrvatska, nego je to javnost i jednih i drugih i trećih. Ni u Crnoj Gori ona nema etnički predznak, nego državni. Iako u Srbiji sve već decenijama ima etnički predznak ni tamo javnost nije etnički „srpska“ javnost nego javnost države Srbije. Ni javnost Rusije nije za agresiju, nego jedan njen manji dio.

Služiti javnosti znači nuditi istinu, činjenice. Oni koji promoviraju laži ne služe interesu javnosti nego jednom njenom manjem dijelu. Propagiranje stavova da Rusija napada jer bi je Ukrajina napala je ista glupost kao i ona da je Srbija napala BiH jer bi je Bosna napala? S čime bi to BiH napala Srbiju? S čime bi to Ukrajina napala Rusiju? Priča da su Sarajlije same počinile masakr na pijaci Markale je ista glupost kao i ova današnja da su Ukrajinci napali istočnu Ukrajinu koja se onda morala braniti nekakvim otcjepljenjem. Takvi mediji su u direktnoj službi vlasti, oni su dio ratne mašinerije, može se čak argumentirati da oni i nisu mediji. Ako je osnovna osobina medija da izvještava, informiše i ako oni dezinformišu i izmišljaju onda nemaju osnovnu osobinu medijskog izražavanja. Možete li zamisliti društvo u kojem ona dama na početku priče nije izuzetak nego pravilo? Šta se dešava sa društvom u kojem svi sve ogovaraju? Hoće li države voditi oni koji su u tome najbolji?

Laž u medijima koji propagiraju agresiju nije slučajna, ona nije akcija pojedinca niti samog medija, ona je organizirana. Za nju se dobijaju plaće, radi se po normama, plaćaju se godišnji odmori. Laž je danas industrija i na nju se ne može uspješno odgovoriti pojedinačnim akcijama. Na industriju laži se može odgovoriti samo industrijom istine. Društvo se mora odbraniti od industrije laži. To uključuje i zabranu rada takvih medija. Zatvarati i zabranjivati taj medij, pogotovu u vremenima ratova i kriza više znači spriječavati dio ratne mašinerije nego zabranjivati medij.

Ne radi se ovdje o ograničavanju medijske slobode, nego o odbrani slobode jer takva propaganda vodi društvo u neslobodu. Rusija već dugo živi u neslobodi. Doprinos medija je u tome nezamjenljiv i ne bi bilo neslobode da su mediji profesionalni. Ne bi bilo ni agresije na Ukrajinu. Peter Pomerantsev, ruski producent, je prije nekoliko godina u svojoj knjizi “Ništa nije istina, sve je moguće” objasnio kako Rusija koristi informaciju kao oružje („weaponized information“), i kako se organizirana laž koristi da se destabiliziraju demokratska društva. Uspostavi se cilj, definiraju metodi kako doći do cilja, uređivačka politika medija je dio strategije. Ako treba opravdavati granatiranje Sarajeva onda režimska televizija u Beogradu objavi kako tamo bacaju srpsku djecu lavovima u zoološkom vrtu!? Ako se priprema napad na Ukrajinu jer su tamo tobože neki nacisti, onda mediji govore o nacističkom režimu u Kijevu. Ukrajina, Rusija, SAD i Engleska su 1994. potpisali sporazum kojim se garantuje sigurnost Ukrajine i njen suverenitet. Zauzvrat se Ukrajina odrekla nuklearnog naoružanja. Ovakvo flarantno kršenje dogovora nema, naravnom mjesta u kontroliranim medijima Rusije. Onaj ko to napiše „podriva“ društvo i ide u zatvor!

Nije slučajno pohod Miloševića na razbijanje Jugoslavije krenuo osvajanjem medija, pa ukidanjem svih drugih TV kanala osim RTS-a. Nije slučajno da je JNA brzo zauzela predajnike u BiH, niti je slučajno što je gađala predajnik iznad Sarajeva. Iz istog razloga Rusija gađa predajnik u Kijevu. Treba spriječiti istinu, ona jača otpor, kad nema medija lako je plasirati svoju propagandu. Odjednom postajemo patriote kad slušamo svoju vlast i šaljemo javnosti lažne poruke u cilju „viših“ interesa. Niko nema ništa protiv patriotizma, ali biti patriota ne znači da je laž dozvoljena, voljeti domovinu znači govoriti joj istinu. Patriotizam je uvijek bio utočiste diktatora kad izgube argumente.

Balans jeste jedan od osnovnih principa i dio je profesionalizma, saslušati obje strane također. Ali, nema balansa kad se radi o osnovnim ljudskim vrijednostima. Ne može se balansirati između onih koji brane holokaust i onih koji ga osuđuju, nema balansa između zločinca i žrtve. Laž ugrožava društvo, ona ga dijeli, vodi ka sukobu. Zato se i plaća. Putin je ugasio Twitter, Facebook i YouTube u Rusiji, zatvorio EchoMoskvi i TV Rain, proglasio sve koji primaju bilo kakvu pomoć iz inostranstva stranim agentima, usvojio zakon sa kaznom do 15 godina za one koji pišu laži i “podrivaju” autoritet vojske. Naravno, šta je laž i “podrivanje” vojske on sam određuje. Zašto se krije od javnosti broj poginulih vojnika, uništenih tenkova, helihoptera, bombardovanje gradova, ubijenih civila i tako dalje? Da li sakrivanje istine koristi javnosti ili režimu? Konačno, po kojoj to logici ljubitelji ruskog otimanja tuđih teritorija opravdavaju zabranu svih medija koji saopćavaju istinu u Rusiji, a istovremeno se zalažu za svoju slobodu da saopćavaju laži van Rusije?

Sloboda ima svoja ograničenja, ako ni zbog čega drugog zbog toga što njena zloupotreba ugrožava slobodu nekog drugog. Kako se društvo uopće može boriti protiv takvog ugrožavanja slobode? Šta znači poruka na društvenim mrežama "rokaj Putine po bagri, sad ćemo i mi ovamo po komitama?” Kakve to veze ima sa slobodom medija? Nije li podsticanje na zločin također kažnjivo u svakom krivičnom zakonu? Šta je drugo mržnja nego poziv na podjele, obračun, i na zločin? Time se ugrožavaju osnovne ljudske vrijednosti koje nisu mržnja nego tolerancija, nije podjela nego zajedništvo, nije sukob nego razgovor. Hoće li, dakle, društvo pristati da ga odvedu u neslobodu ili će se od toga odbraniti? Ako je zabrana odbrana od toga, a jeste, zašto ne?

Ako niko od nas ne želi u svom društvu nekoga ko ogovara druge, o njima petlja i laže, pa tu osobu izoliramo jer ruši naše međusobne odnose, zašto bi društvo pristajalo da tolerira organiziranu laž koja ga razara?

Na društvenim mrežama sam pročitao da „ako neko preživi neka ostavi poruku majmunima u pećini da se ne z....u i ponovo postanu ljudi“. Mediji koji pristaju na poslušnost po svaku cijenu, smatraju svojom obavezom biti odan vođi, kojima je promocija rata i laž način da dokažu patriotizam, tamo nas i vode – u pećinu.

(Institut za medije Crne Gore)

Ovaj članak je urađen uz finansijsku podršku Nacionalne zadužbine za demokratiju. Sadržaj je isključivo odgovornost autora i izdavača Instituta za medije Crne Gore i nužno ne odražava stavove donatora