Strategija donedavnih nosilaca izvršne vlasti u Crnoj Gori, da po svaku cijenu blokiraju legalni proces formiranja nove crnogorske vlade, lišen je svake principijelne političke osnove. Uprkos tome što ovaj proces ide po zakonski ustanovljenoj proceduri - DF i Demokrate tom procesu neprestano osporavaju legitimnost, pozivajući se na „izbornu volju birača“ - iako ova sintagma, sama po sebi, ne upućuje ni na kakvu racionalnu kategoriju. Ne samo da se ne mogu preispitivati lični motivi, zbog kojih je neko glasao za određenu partiju ili koaliciju, nego je principijelno pogrešno volju naroda svoditi na podršku određenoj političkoj grupaciji, nezavisno od njenog programa. Drugim riječima, izbori ne podrazumijevaju nikakvu blanko podršku, jer bi u tom slučaju politika svake vlade ostala neupitna, ma šta ona činila.
Prema tome, osnovni argumet DF-a i Demokrata nije ništa drugo do dimna zavjesa, naracija koja u osnovi ništa ne kazuje, retorika čiji je cilj galama, a ne argumentacija. I zato je pravo mjesto za iznošenje takvih „stavova“, razumije se - ulica, a ne parlament, jer je tu moguće silu argumenata nadvladati argumentima sile, a volju naroda - narodnom voljom, koju uvijek reprezentuje njen aktuelni glasnogovornik. Volja naroda, sama po sebi, predstavlja većinsko opredjeljenje, smjer političkog djelovanja, koji pretpostavlja nacionlani interes - dok je narodna volja samo ideološka floskula, puka priča onih koji, bez ikakvog pokrića, sebe proglašavaju predstavnicima birača i njihovog političkog opredjeljenja.
U stvari, politička situacija u Crnoj Gorije sasvim je jednostavna. Ona se može svesti na prostu dihotomiju: evropski put (a to podrazumijeva jačanje demokratskih institucija i borbu protiv korupcije) versus (nasuprot) tavorenje u zatečenom stanju (nepotizmu, kleronacionalizmu, kvazilegalnosti i kvazilegitimnosti).
Ali, prosta podjela na dva dijela, stalno se usložnjava.
Abazović je, kao Ahilej u poznatoj Zenonovoj aporiji, nepestano suočen sa mnoštvom isposredovanih tačaka, koje njegov cilj (programski definisanu vladu) beskrajno udaljuju. Da podsjetimo, u Zenonovim aporijama podjela na dva dijela je neproporcionalna, jer da bi se došlo do polovine treba najprije preći polovinu polovine, a prije toga polovinu te polovine, i tako u beskonačnost - tako da se, u stvari, nećemo ni mrdnuti sa mjesta.
A pred Abazovićem stalno iskrsavaju nove dionice puta koje treba prevaliti: prvo su neki samoljubivi kadrovi, vjerujući u svoju nezamjenljivost, postavljali narcisoidne zahtjeve, drugi, opet, prijete da se ne saziva nova skupštinska većina, jer ona nije „po narodnoj volji“ - kao da narodu već nije preko glave to neprestano testiranje legitimnosti institucija, koje prijeti da u toj mjeri relativizuje ne samo zakonodavnu i izvršnu, nego i sudsku vlast. Na kraju, Joković (SNP) postavlja svoje uslove, da mu se garantuje da sprovede programske interese svoje partije - Temeljni ugovor, Otvoreni Balkan, pa da se malo dublje zaviri u birački spisak, i preispita ko može biti punokrvni državljanin Crne Gore, a ko ne.
Vrijeme do formiranja nove vlade zbog toga se rasteže u nametljivu i sveprisutnu sadašnost (bez budućnosti), u stanje koje možda pogoduje političkim prvacima, ali nipošto nije u nacionalnom interesu. A u takvoj sadašnjosti dominiraju zaista maštovite konstrukcije: prema nekima, recimo, situacija u Ukrajini, baš kao i crnogorska politička scena, djelo su specijlanog rata, koji sprovodi svemoćna CIA - i baš zbog toga treba reći „ne“ ne samo ulasku u NATO, nego i evrointegracijama, sve dok se sve to ne istjera na čistac. A protivrječnost ovog prigovora pokazuje već način na koji je oblikovan, po tipičnom šablonu teorije zavjere: osnovna slabost ovih teorija počiva u pitanju - ako je već riječ o zavjeri, kako to onda oni koji je obznanjuju unaprijed već znaju da je po srijedi zavjera? Dakle, kako to neko zna da je riječ o igri CIA-e, i geopolitičkoj ujdurmi, ako je riječ o onome što, po njihovom mišljenu, tek treba otkriti, prije nego što Crna Gora izabere svoj put? Osim ako nijesu…
Iz beskonačnog regresa Zenovih aporija nije moguće izaći drugačije do oštro, odbacujući sam uslov koji se njima postavlja. Vidjećemo da li je Abazović, kao glavni lik Zenonove aporije, zaista čvrsto riješen da se upusti u trku, u kojoj neprestano iskrsavaju nova iznenađenja. Najbolje bi bilo da mandatar prenebregne pomenute prigovore, i, istrajavajući na pomenutoj jasnoj podjeli na dva dijela, bez ostatka, razrješenju crnogorske aporije pristupi kao svojevremeno Aleksandar Veliki - suočen sa Gordijevim čvorom. Vidjećemo da li mandatar za to ima smjelosti, tj. da li je dio rješenja, ili dio problema. U duhu postavljene dihotomije to, dakle, tek treba da se pokaže.
Sve postaje bjelodano jasno i prozirno, kada se sa malo riječi koncipira svojevrstan imperativni mandat nove vlade: koji treba da slijedi precizno ocrtanu politiku - približavanje EU, jačanje demokratskih institucija, vladavina prava i borba protiv korupcije i nepotizma! Za ovakav koncept podršku su, načelno, dale građanske, suverenističke, prozapadne, socijaldemokratske partije i DPS. Uostalom, i DF-u i Demokratama je ponuđeno da podrže ovaj Memorandum, i u Skupštini budu budni čuvari njegove primjene - ukoliko, razumije se, dijele ovakve vrijednosti.
Drugim riječima, da na kraju sasvim pojednostavimo - aktuleno političko stanje u Crnog Gori zahtijeva homogenizaciju, odnosno koncentraciju, jedinstvo, oko temeljnih političkih ciljeva. Pri tom, osnovno pitanje više nije ko su titularni nosioci vlasti, nego kakav je program u pitanju. Imperativni mandat nove crnogorske vlade u tom je smislu jedini logički opravdan i politički racionalan koncept, koji zahtijeva jedinstvenu podršku svih politički artikulisanih snaga u Crnoj Gori.
Aktuelna dihotomija se u tom smislu može postaviti i na sljedeći način: na jednoj strani je politička racionalnost, sila prava i interesi suverene Crne Gore, a na drugoj pretpolitički diluvijalizam, pravo sile, negiranje nacionalnog suvreniteta, a to znači povratak na plemensku organizaciju i običajno pravo.
I zato svim učesnicima u ovoj drami treba da bude jasno da društveno-istorijske okolnosti diktiraju izbor: uzmi ili ostavi. I nema tu mjesta za uslovljavanja, jer je riječ o racionalno jasno postavljenoj odluci: za suverenu Crnu Goru (na putu evrointegracija - a to garantuje vladavinu prava), ili protiv ove borbe za obnovu demokratskih institucija. Bečićeva prenemaganja, Mandićeve i Kneževićeve blokade ili Jokovićeva uslovljavanja, prema tome, nijesu odgovor na postavljenu dihotomiju, nego pokušaj izbjegavanja odgovora - što ni jednog ni drugog ne lišava odgovornosti.
Odgovor na postavljeni izbor, isto tako, ne dopušta da se u prvi plan stave drugi politički momenti. Naprimjer, kada je DPS u pitanju, odsudniji je stav ove stranke prema pomenutom pitanju, od korupcionaških afera, koje, razumije se, ne treba pomesti pod tepih, jer će one moći da budu riješene tek u istinski uređenoj pravnoj državi - koja prihvata evropske standarde. Niko u ovom nacionalnom izboru nije pošteđen izjašnjavanja, a svrstavanje nekom od polova ove dihotomije odrediće ne samo političku sudbinu, nego i istorijsku ulogu svake aktuelne političke grupacije. To važi kako za one koji će podržati novu vladu, ili glasati protiv, tako i za samog mandatara, koji treba da dokaže svoju riješenost i istrajnost.
Interesi narodnih političara nijesu isto što i interesi nacije. I zato je umjesto pitanja ko će obavljati vlast - sazrelo da se odluka donese pred pitanjem - kakva je politika u nacionalnom interesu. Takva politika zahtijeva racionalno opravdanje, pa samim tim ne počiva na logičkoj pogrešci Zenonovih aporija.
Autor je sociolog i doktor političkih nauka
Bonus video:
